XI
Odavno nosim u glavi rečenicu iz priče Nikole Lopičića, nepravedno zanemarenog crnogorskog pisca: ”Taj se rodio s glavom nad knjigom”. U toj neizbrisivoj slici zrcali se sklonost ka jezičkim uvećanjima koja provaljuju granicu mogućeg i izvode nas u pomjerenu zbilju sazdanu čas od moćnih viđenja i priviđenja, čas od zaumnog humora čije je osnovno oruđe groteska.
To dijete, koje se nadnijelo nad knjigu još u majci, koje je, dakle, umjelo čitati prije no što je naučilo govoriti, svojta je onom besjedniku kome “kiša naodi iz jezika”, kako je rečeno u Marka Miljanova. Ovakve slike, od kojih je crnogorski jezik “ogrozdio”, često su neka vrsta jezičkih obistinjenja onoga što sadrži zapovijest vladike Rada : “Neka bude što biti ne može”.
To je najcrnogorskiji od svih stihova u Gorskom vijencu. Bog je stvorio ono što je mogućno. Neka bude svjetlost, i bi svjetlost, kaže se u Bibliji. I bi svjetlost, jer je bilo mogućno da je bude. Onda dođe crnogorski dvometraš s bijelom kamilavkom i dovikne: ”Lako je tako, Bože! Lako je stvoriti ono što je moguće. To i đeca mogu. Ali, hajde, ako si junak, stvori nemoguće. Ne ide, jelde? Razumije se da ne ide. Nemoguće je isključivo u našoj nadležnosti!” Formulu kojom je Bog stvarao svijet: ”Neka bude”, Njegoš je upotrebio kao oruđe protiv božjeg djela: njom lomi okvir mogućeg u koji je to djelo zarobljeno i provaljuje u prostor zaumlja koji je toliko naški.
Ali to je i najbalkanskiji od svih stihova u Gorskom vijencu. Ne treba valjda napominjati da su Balkanci ne samo Slobodan Milošević i Novak Kilibarda nego i Eshil i Sofokle. Prema modernom poimanju, junak grčkog mita, što znači i tragedije koja je iz mita proistekla, svojom drskošću izaziva utvrđeni kosmički red i sile koje bdiju nad tim redom i koje junaka uništavaju. Po Zdeslavu Dukatu, takav junak ne zadužuje ljude dobrim djelima već utješnom mišlju »da je čovječanstvo sposobno preko svojih izabranih i izuzetnih predstavnika dosegnuti razinu nadljudskog i zanijekati nametnuta ograničenja kojima je običan smrtnik okovan i kojih se većina nas pridržava». Gledan očima «običnih smrtnika», takav junak strada zato što živi devizu: neka bude što biti ne može.
Ali ovo je i najmoderniji od svih stihova iz Gorskog vijenca. Jer ovaj tren vidovitog ludila, u kojem se poseže za Nemogućim, nadrealisti bi komotno mogli ispisati na svom barjaku. Ne mislim samo na njihove čuvene krilatice, u koje spada i Matićev «nemogući život koji jeste», nego i na Remboa iz čije pjesme Nemoguće potiče poetska mitologija koju su nadrealisti njegovali takoreći sa fanatizmom.Ali ne samo to. U stihu «Neka bude što biti ne može» ni jedna riječ ne upućuje ni na šta u svijetu, ni fizičkom ni duhovnom, ukinut im je «referencijalni krak», što rekli jezikoslovci, stoga bi se moglo reći da nam Njegoš nudi, u hemijski čistom stanju, ono što su simbolisti zvali «poezijom praznog». Jer stvari, rekao bi Malarme, treba učiniti odsutnim kako bi mogle zapjevati. Nezavisan, jer veći od bilo koje zbilje, zatvoren u sebe kao mala vasiona, ovaj stih živi od čiste snage jezika, niče iz nje i na njoj se drži, vraćajući nas praizvoru gdje riječi, u svojoj slobodnoj igri, uspostavljaju svjetove od nas veće. U ovakvim trenucima osjetim najdublju istinitost Valerijeve opaske: “djelo traje pod uslovom da je sposobno da se u našem duhu pojavi posve drukčije nego što ga je njegov autor napisao“.
Kad već počeh priču o uvećanjima u crnogorskom jeziku, sjetiću se jedne Darinkine prijeke presude: ”Ne bi im se kučka od kučke u kuću okucila”. Štenara je, dakle, saraj pri takvoj kući. Ali čemu pojačavanje «kučka od kučke» kad se po sebi razumije da kučku rađa kučka? Odmah nam pada na pamet da se i čovjek, u ovom jeziku, vrlo često naziva «kučka od kučke»: moralni gnjev je, jezičkim uvećanjem, izbrisao među koja dijeli ljudski i životinjski svijet, a takvi jezički sklopovi otkrivaju bitnu osobinu crnogorskog jezika: u njemu je sve prožeto jednim moralom, i čovjek i kučka, i kamen i drvo. «Kučka od kučke» nije obična kučka već kučka na kvadrat, jer mu je i otac bio kučka, to je kučka s predigreom, a taj huj vremena u riječima, taj gotovo čujni hod vremena, ta slika svijeta u kojem se svemu zna «povrzma» – zaboravljena naška riječ za pedigre – jedna je od stvari kojima me zavičajna riječ zatravljuje.
Uz to, ovaj iskaz posjeduje i veliku zvučnu energiju: šest puta ponovljeno «k», u suradnji sa «č», »ć» i «c», njegovu poslovičnu sažetost boji prizvukom čarobne formule takoreći; kao da se ne radi samo o žestokoj poruzi već i o riječima od ustuka: odbij se, đavole, od mene! Jezik je tu da žigoše, ali i digne zid između «nas» i «njih», da spriječi provalu neljudskog u ljudsko.
XII
Jutros mi se vrzla po glavi Darinkina uzrečica: “Zavrćeli su kapu cijelijem Papama”. Svagda me uzbuđivala ova pomjerena, nadstvarna slika kape koja se vrti oko glave, mada njeno značenje ne izlazi iz okvira razumske zbilje: riječ je o metonimiji, o zamjeni po bliskosti, kapa stoji mjesto glave, ne vrti se kapa nego ono pod kapom, ljudima se vrti u glavi od poganstava i zuluma »ovijeg nesoja te su odasvud oblipili». Kapa se često u jeziku Crnogoraca pojavljuje kao zamjena za glavu: “ne ide mi pod kapu”, kaže se umjesto: “ne mogu da shvatim”, a u Njegoša se kaže: ”Jerbo sreće u narodu nije kojim kapa rukovodi crna”.
Istini za volju, kult kape nije posebnost crnogorske kulture i jezika: Andrićev Bogdan Zimonjić, Hercegovac i Srbin, bez kape se osjeća kao da je go, pa ipak, ta kapa koja se vrti i time duševno zbivanje ospoljava, čini ga vidljivim, jest crnogorska posebnost, jer znači jedan od brojnih jezičkih dokaza da su Crnogorci vijekovima njegovali kult spoljašnjosti. Kult izgleda. Koji je mogao biti do savršenstva doveden samo među stoljetnim neradnicima. Mogao bih reći, kad bih htio biti maliciozan, a naravno da hoću, kako Srbima, koji su pod Turcima, kao kmetovi, vijekovima riljali zemlju, nije bilo mnogo stalo do izgleda, i da ih je Slobodan Milošević grdno prevario kad ih je ubijedio: ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo. Čuš: ne umiju da rade? Šta su činjeli pet stoljeća pod Turcima? Šetkali okolo s rukama na prknu, kao Mašan Radović?Starije žene u Papama su govorile: “Volija bi do noći nego tvoje pomoći», a ovo odbijanje često je bilo praćeno dobrodušnim osmijehom. Čar ove poslovice je i u pomalo djetinjoj smjelosti jezičke mašte koja je glagol pretvorila u – drugi stupanj poređenja pridjeva, a treći stepen je – najvolija. Ovo upućuje na poetsku alhemiju koju često osjetim u crnogorskom jeziku, a ovdje ću se sjetiti riječi “prekrvnici”, iz tužbalice sestre Batrićeve: ta riječ me uzbuđuje neočekivanim potezom jezičke mašte kojim je imenica preobražena u pridjev, a pri tom je i dalje ostala imenica. Čar maloprijašnjoj poslovici daje i rima “donoći-pomoći” koja ovaj iskaz, njegovu okolišnost, boji dobroćudnim humorom, što je znak da je krojen po mjeri ženske pameti koja bi da sve sve ćoškove zaobli, sve oštrice ublaži, sve sukobe izbjegne.
Za vrijeme opsade Sarajeva, od svih četničkih lica koja sam gledao na Tv, najčudovišnije mi je bilo lice Biljane Plavšić: da žensko propovijeda krv i nož, to mi nije išlo pod kapu, stoga sam je zvao «muško s rupom» i «vuk s vaginom», kako Lalić nazva svoju junakinju Miklju: stvar je tuđicom ublažio, što je znak njegovog lijepog kućnog odgoja, jer u originalu to se zove «vuk s pičkom».
Skrovitu čar izreke «Volija bi donoći nego tvoje pomoći« treba tražiti u jezički nenapadnom trijumfu ženskog motrišta: u Crnoj Gori je rad stoljećima bio žensko, a hvalisanje čojstvom i ratnim podvizima muško zanimanje. Žena koja, dok radi, jezičkom igrom odbija, s puno vedrine, mušku pomoć koja bi joj samo otežala posao – u toj ženi, i njenoj izreci, itekako se zrcale putevi crnogorske istorije.
(Sjutra: Zašto su Crnogorci na kletve trošili priličan komad jezičkog talenta)
