Ministri i nobelovci

Dok se u ponedjeljak iščekivalo proglašenje dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju činilo mi se da ću, uobičajeno, moći da napravim osvrt u kojem iznova konstatujem da je priznanje otišlo nekome čiji će rad inspirisati vlade, korporacije, centralne banke i ostale regulatore na drugačije razmišljanje i koje će im pomoći da se bolje fokusiraju na suštinu.

Kada su saopštena imena dobitnika pomislih kako će ovo biti prvi put nakon ko zna koliko godina da mi nobelovci ne budu oktobarska tema, jer sam od trojice ovogodišnjih dobitnika samo sa radom jednog imala priliku da se upoznam i to preko literature koju je napiso prije skoro tri decenije, čiji sadržaj nije u direktnoj vezi sa temom nagrađenog rada.

Zbog odsustva alternative krenuh u instant potragu za inspiracijom, pa prelistavajući teme iz ove oblasti vidjeh da je ministarski dvojac koautora „Maršalovog plana“ tvitovao i retvitovao nešto što je ovaj njihov wannabe projekat vijeka dovelo u direktnu vezu sa otkrićima novonagrađenog nobelovca.

Da, zaista, jedan od ministara je napisao da je ovogodišnji laureat snažan argument savremene ekonomske nauke koji ide u prilog povećanju minimalne plate u Crnoj Gori. Tim riječima. Priložio je i grafikon, koji se, doduše, ne tiče dostignuća za koje je dodijeljena Nobelova nagrada, već analize efekata povećanja minimalne zarade, kojom se bavio nekoliko decenija ranije. Ali nema veze, nobelovcu se u godinu napisanog rada ne gleda.

Podsjetio me ministarski tvit na prvi susret s djelom nekog nobelovca koji pamtim, iz tamo neke '95/96, koje mi je bilo životna lekcija. Naime, dok smo obrađivali djela Iva Andrića prozvana sam da odgovorim na pitanje zašto se neimar nije ni okrenuo da vidi most koji je sagradio, u pripovijetki „Most na Žepi“, koju je trebalo ranije pročitati.

Kako sam tek prije časa uspjela da bacim pogled na nekoliko pasusa, uključujući i onaj u kojem je pisalo da je za svoj rad dobio samo četvrtinu plate, počeh da lupetam kako je neimar bio razočaran zbog premale svote novca i da je toliko jedva čekao kraj da mu nije ni bilo stalo kako će most izgledati. Prijekorni pogled, jedno glasno „sjedi“ i smijeh onih koji su pročitali pripovijetku bili su mi doživotna opomena da se literatura ne čita dijagonalno i da se ništa ne vadi iz konteksta.

U korišćenju fragmenata iz davno napisane literature jednog od trojice ovogodišnjih dobitnika Dejvida Karda, odnosno grafikona koji se pojavi kao prvi rezultat Google pretrage kada se ukuca njegovo ime i naziv knjige u kojem se pominje minimalna zarada da bi se opravdala ideja koja se inače ničim logički smislenim ne može argumentovati, prepoznah situaciju iz koje sam izašla s poukom. Razlika je u tome što je u mom slučaju postojao neko ko je svojim autoritetom mogao da me zaustavi i objasni da nijesam u pravu. Dobro, i u tome što sam bila učenica, a ne ministar.

Dejvid Kard u knjizi „Mit i mjerenje: Nova ekonomija minimalne plate“ promjenu zarade po satu u lancima restorana brze hrane u Nju Džersiju i Pensilvaniji, kao i njenog uticaja na zaposlenost, koristeći se linearnom metodom najmanjih kvadrata za procjenu nepoznatih parametara u modelu linearne regresije, ilustruje da bi utvrdio da je promjena u zaposlenosti uslovljena promjenom u iznosu zarade po satu, karakteristikama restorana i brojnim drugim faktorima koji utiču na to da li će se radniku povećati primanja nakon određenog vremena.

On pojašnjava da je u slučajevima u kojima je porast minimalnog iznosa isplaćenog po satu rada u ovim restoranima brze hrane doveo do očiglednog povećanja zaposlenosti bio onda kada su neopaženi poremećaji u tražnji kompenzovali efekte minimalne zarade na nezaposlenost. Znam, znam, gubite koncentraciju dok ovo čitate kao kad vam ministarski duo objašnjava kako će se zdravstveno osiguranje pokriti iz razlike koja se ostvari kada se kapitalni projekti oslobode ugradnji.

Ako se pitate u kakvoj korelaciji su ovakve formulacije i formule koje su proistekle iz Kardovih istraživanja sa planom koji nas uvodi u svijetlu budućnost odgovor ćete saznati tek kada nam se predoče parametri linearne funkcije za sve vrijednosti pomenute u „Maršalovom planu“. Ako vam je i ovo nerazumljivo, pa vam je ipak jedina asocijacija na restorane brze hrane nesrazmjerna količina ulja u odnosu na druge namirnice – na mnogo boljem ste putu da odredite presjek ovih skupova koje je samo ministarski tvit uspio da objedini.

Vratimo se nobelovcima, da bi nam bilo jasnije zbog čega se ovo priznanje dodjeljuje. Od svih primjera u ovom vijeku možda i najinteresantniji bio je Judžin Fama, koji je 2013. Nobelovu nagradu za ekonomiju podijelio sa Larsom Peterom Hansenom i Robertom Šilerom, a kojem je pošlo za rukom da utvrdi zakonitosti u kretanju cijena aktive, konstatujući da cijene akcija fluktuiraju znatno više nego dividende korporacija.

Vrlo je moguće da ste ovo već znali, čak i ukoliko nikada nijeste imali nikakvog dodira s tržištem kapitala, no upravo u načinu na koji su ovi ekonomisti to dokazali nalazi se razlog za dodjelu ovog priznanja. Drugim riječima, da bi se bilo koji aspekt rasta – plata, BDP-a, stope zaposlenosti, budžetskih prihoda – prikazao na uvjerljiv način potrebna je formula, a ne polovni slogan „Evropa zdaj“ maskiran prevodom sa slovenačkog.

Još jedna zajednička karakteristika do sada dodijeljenih Nobelovih nagrada za ekonomiju je što su svi dobitnici bili stariji od 51 godine, izuzev Ester Duflo koja ju je dobila uoči 47. rođendana. Za razliku od medicine ili fiziologije, hemije, fizike, za koje su nagrađivani i dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci, kao i one za mir dodjeljene Malali Jusufazaj kada je imala samo 17 i pored priznanja za književnost koje je, kao najmlađi u istoriji, Rajdard Kipling dobio sa 41, ovdje nijesu presudni ni talenat, ni zapanjujuća otkrića, već višedecenijsko iskustvo preispitivanja sopstvenih tvrdnji.

Istorija ekonomskih tokova ne poznaje primjer uspješnih instant rješenja koja nijesu bila kratkoročna, iako je među autorima ekonomske literature čitav talas estradnih ekonomista koji svojim kvalitetno unovčenim bestselerima s vremena na vrijeme zaintrigiraju javnost tvrdnjama da su čuda moguća.

Što se više iz pozadine nečijih tvrdnji nazire naučni metod, to pitkost i popularnost više opadaju. Samouvjerenost je djelilac u ovoj jednačini, iskustvo je multiplikator. Ekonomija javnog sektora nije biznis, zbog čega se sjajna ideja neće unovčiti samo zato što dobro zvuči. Javnim finansijama ne trebaju ni marketing, ni slogani, ni cool prezentacije kratkih rokova.

Potrebno je vrijeme. Potrebno je i istinsko poznavanje materije, umjesto površne pretrage fajlova. U suprotnom, upućenost zvuči kao odgovor Muja iz vica na pitanje da li je pročitao Nobelovom nagradom krunisani roman „Na Drini ćuprija“ – „Čuj čit'o... hod'o po njoj!“. Ekspertski, iz iskustva.