Nikad neću zaboraviti onu lijepu pjesmu koja završava stihovima: „...Nigdje nebo tako plavo/ Kao iznad Crne Gore“.
Zbog čega su mi ovi jednostavni narodni stihovi tako prionuli za srce? Samo zbog toga što su najčešće pjevani one večeri kad su proglašeni konačni rezultati referenduma 21. maja 2006. i sljedećeg slavljeničkog dana. Svuda je odjekivala: na trgovima, šetalištima, ulicama. Crna Gora je na svakom koraku, najviše ovom pjesmom, emitovala radost. Dobijena je država! Poslije svih nevolja, koje smo kao građani Crne Gore skrušeno trpjeli devedesetih, ratujući za drugoga, uz obavezna sopstvena poniženja, zasijalo je sunce. Niko tog trenutka nije ni slutio da će se demokratski i časno izvojevana država ponašati nekome kao majka, drugima maćeha, ili nositi sobom neke druge nedostatke. Dugo nas je vjera u sopstvenu državu grijala, dugo smo odlagali priliku da se suočimo sa mogućom tamnijom stranom našeg sna, čvrsto vjerujući da je svaki njen nedostatak samo privremen. U Beogradu, dok su gledani na televiziji snimci crnogorskog slavlja, nikako se nijesu mogli načuditi: ,,Dobro, dobili su državu, ali zašto se toliko raduju“? Dobila je i Srbija državu istog dana, ali se ponašala kao da je dobila kartu za groblje?
Prošle su godine da od onog radosnog dana danas zaokružimo broj petnaest. Borili se, u međuvremenu, sa neshvatljivom ličnom halapljivošću, posebno gornjeg kadrovskog sloja DPS-a, da bi se iznenada našli u okolnostima u kojima više tu istu, ipak našu državu, definitivno ne prepoznajemo. Na njenom čelu se šepuri galerija rukoljubaca, đakona i ipođakona, četnikonostalgičara i osvjedočenih antievropljana, koji tvrde da su kao jedan za Evropu, posebno zahvaljujući novootkrivenom kadrovskom rezervatu u Trebinju.
A Evropom, tačnije Zapadnim Balkanom, opet kruže nekakvi non pejperi? Ne zna im se konkretni autor, ali, razmislimo, ko to može biti? Svakako niko drugi nego oni koji su nekada davno mogli da ojade Crnu Goru na Berlinskoj konferenciji. Naravno, samo Evropljani, jer su Amerikanci bili, kao i danas, protiv.
Bosni i Hercegovini slute crne dane. Najradije bi, valjda iz zahvalnosti što je započela rat devedesetih, nešto kompenzirali Srbiji? Valjda za Kosovo? Kao da je Srbiji Evropa otela Kosovo, dok je Srbija na Kosovu vodila onaj plemeniti antigenocidni rat? Neka, primjera radi, Crna Gora uspješno zatvori sva pregovaračka poglavlja sa Evropskom unijom, ipak neće biti primljena u njeno članstvo. Zbog čega? Razumije se da se čeka Srbija. Svuda u raznim evropskim bilješkama i dokumentima nalazimo da zemlje Zapadnog Balkana treba da ubrzaju reforme kako bi dostigle evropsku perspektivu i kako bi, primjera radi, Srbija i Crna Gora postale punopravne članice srećnog evropskog zajedništva. To da se Srbija očigledno i drsko miješa u svaki crnogorski izborni proces, da na svakom koraku neskriveno radi na destabilizaciji crnogorskog društva i države, EU nikako da primijeti. Valjda su za primjećivanje srpske destrukcije u Crnoj Gori zaduženi Amerikanci kao teritorijalno bliži Crnoj Gori od Evrope?
No, vratimo se tajanstvenim non pejperima. Da li se, zaboga, podrazumijeva da Srbija, kao odavno humani i pomiriteljski centar na Balkanu, treba da malo izbije na more? Nije isključeno! Izlazak dosadašnje Bosne i Hercegovine na Jadran samo je simboličan. Tu je, uostalom, Crna Gora čiji dio stanovništva i tako i tako inklinira Srbiji?! Možda to treba ozbiljnije primiti k znanju, a ne ovako sa blagom ironijom kao u ovom tekstu? Da li bi se Crnogorci u tom slučaju konačno prisjetili načina kojim su se vjekovima održali? Bojim se da biše se ipak probudili. To je, naravno, suviše opasno.
Znate li zbog čega je propao onaj Božićni ustanak? Preovladalo je mišljenje da ne treba prolivati bratsku krv. Bratska krv je, naravno, obilno prolivana, ali u toku i posebno poslije propasti ustanka.
