Kao pozorišni reditelj Dino Mustafić je umjetnik koji je stvaralaštvom obilježio repertoare brojnih regionalnih kuća. Kao direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu svoje menadžerske reference okrenuo je ka ponovnom umjetničkom povezivanju nacionalnih teatara o čemu svjedoče i sporazumi, te razmjena programa sa Crnogorskim narodnim pozorištem i Kraljevskim pozorištem Zetski dom.
Ovim projektima, kako je rekao na početku razgovora za Pobjedu, pristupio je sa velikim zadovoljstvom.
"Nadam se da su međusobna gostovanja samo početak dubljih, još složenijih projekata – od razmjene umjetnika, zajedničkih koprodukcija, uvezivanja. Tek kroz komparaciju onoga što mi ovdje stvaramo, igranjem pred drugom publikom, širenjem receptivnog polja naših gledalaca, možemo da govorimo o kvalitetu scenskog izraza, ali i o onome što teatar čini uzbudljivim medijem – neposrednost kontakta, umjetničko upoznavanje autora i saradnika, njihova emotivna, misaona razmjena koja može u nekoj konačnici napraviti dobru predstavu, projekat, te naposljetku razviti regionalni pokret. Platformu koja bi mogla da objedini brojne generacije", kazao je Mustafić u intervjuu za Pobjedu.
Ima li teatar važnu ulogu u ujedinjenju sadašnjih, ali i budućih generacija, naročito imajući u vidu sve turbulencije kojima je ovaj naš prostor godinama opterećen?
MUSTAFIĆ: To je jedna od najuzvišenijih misija pozorišne umjetnosti, koja je inače medij socijalnog prostora, dijaloga. Teatar je uvijek provokativan i zanimljiv kada otvara perspektivu drugoga, kada nas suočava sa dimenzijama koje su nam nepoznate, a koje prepoznajemo na našoj egzistencijalnoj ravni, pojedinačno, a onda i kolektivno. Tako je i ova vrsta saradnje, ali i izbora predstava koje razmjenjujemo, veoma bitna. Ona može na određeni način da pokrene neke nama bitne, neophodne društvene procese. Jedna od njih je da nas umjetnička istina uvede u neke tabuizrane teme koje moramo da otvorimo, kao što je odnos prema neokonzervatizmu naših prostora, patrijarhalnoj matrici, socijalnim konvulzijama, socio-patološkim oblicima raznih „izama“ – fašizama, nacizama.... te ksenofobije. Svega što jako opterećuje društveno-politički i kulturni kontekst na Balkanu, ali koji je i sigurno refleksija određenih tendencija na globalnom novou, koje se prelamaju kroz naša društva. Teatar je uvijek zanimljiv kada je korifej manjinskih uvjerenja, pokretač ideja koje su u javnom prostoru namjerno prećutkivane, ili ignorisane. Ove međunarodne saradnje omogućuju da vidimo taj set problema koji opterećuju našu zajednicu, da pronađemo zajedničke imenitelje koji će nas više zbližavati, a manje razdvajati. Sve je u proteklih tri decenije na Zapadnom Balkanu činjeno da se među narodima i državama na ovom prostoru što više uspostavi različitih barijera, a mislim da smo prostor koji u kulturnom smislu mnogo toga dijeli.
Teme koje tretira konkretno predstava „Leptir“, a koja je na repertoaru i u sarajevskom Narodnom pozorištu i Zetskom domu na Cetinju, tiču se odnosa čovjeka sa sobom, prihvatanja, te tretiranja mržnje kao fenomena. Da li je mržnja isključivo ljudski produkt i ako je prepoznajemo zašto se čini da je se tako teško oslobađamo?
MUSTAFIĆ: Mržnja je ona vrsta ekstremne emocije, pada svih mogućih atributa ljudskosti. Nažalost, veoma često je ona snažno pokretačko gorivo za mobilizaciju većeg broja ljudi ili masa. Na ovim prostorima mržnja je skoro pa društvena platforma na kojoj se već decenijama insistira, pa se na različite načine i manifestuje. Ona je sunovrat u mrak, ambis koji pokreće lanac nasilja. Iscrpljujuća je, umara, a sa druge strane racionalne i kultivisane ljude plaši. Ona kontroliše strahove od drugog i drugačijeg, a istovremeno cementira predrasude o pojedincima i kolektivima. Taj tekst „Leptir“ Aleksandra Radunovića ima univerzalne priče i dileme, a prisutne u našoj stvarnosti. Ono što nas plaši je da ne postoji odgovor na mržnju. Ona je po svojoj destruktivnosti snažna, traži da se sa njom suočite i liječite na drugi način. Umjetnost je sigurno jedan od puteva, zato što upali reflektor tamo gdje su sve komore odavno zamračene, te pokaže moralnu bijedu i niskost takvih osjećanja. Naravno, niko nije imun na to, ali se preko umjetnosti čovjek može pripremiti da se bori sa samim sobom, da pronađe odgovore za one koji žele da truju nečiji mozak i dušu, a to se najčešće radi na atribucijama laži, manipulacijama, zavođenjem kič sadržajima koji su na korak od fašizacije društva.
Narodno pozorište stogodišnjicu postojanja, simbolično, obilježilo je Nušićevom „Protekcijom“. Žive li društva kod nas i dalje ovu njegovu dramu?
MUSTAFIĆ: Začuđujuće koliko su Nušićeve komedije aktuelne i danas. Njih ne treba osavremenjivati, jer je on bio veliki komediograf koji je poput sonde ušao u ljudsko tijelo, našu nutrinu, oslikao razne karaktere. On je zahvalan autor da u njemu pronađete odgovore na pitanja koja nas i danas muče. Postoji jedna čvrsta veza između Sarajeva i Nušića, a to je da je on bio i jedan od upravnika Narodnog pozorišta, jedan od najzaslužnijih ljudi koji je kod nas etablirao scensku umjetnost. Zanimljivo, on je uspio da u podijeljenoj čaršiji svojom otvorenošću, zanesenošću pozorišnog sanjara, dovede u teatar sve etničke skupine. Malo je poznato da je, kada je primijetio da u pozorište ne dolazi veliki dio muslimanskog svijeta, napisao uspješan komad „Ramazanske večeri“, te na određeni način doveo i tu publiku. Bio je čovjek za koga imamo mnogo razloga da ga se sjetimo, da ga slavimo.
Budući da ste čest gost na scenama institucionalnih pozorišta u regionu, uspijevaju li ona produkcijski i repertoarski da odmaknu od populizma i komercijalizacije?
MUSTAFIĆ: Ne ide to tako lako, zato što su pozorišta u prethodnom periodu bila suočena sa pandemijom i veliki broj teatara je ostao zatvoren dvije godine. Drugi su postojali na različite načine da održe umjetnički život. Mnogo se problema akumuliralo sa onima koji su bili naslijeđeni, a to je da se od institucionalnog pozorišta imperatvno traži da ima svoju servisnu uslugu, a da čuva umjetnički nivo, neophodan za sve subvencionirane institucije. Jedan od najvećih zadataka institucionalnog teatra je da otvori prostor tendencijama u teatru, u ispitivačkom domenu, ne zanemarujući društveni aspekt – da predstave budu zanimljive, da u registru tema kritički preispituju stvarnost, da bude produkcioni mehanizam koji će publiku edukovati, a opet nuditi uzbudljive sadržaje i biti otvoren u estetski receptivnom horizontu za različite generacije. Pravo je umijeće postaviti repertoar i kako naša pozorišta u regionu reformisati na adekvatan način, da akumulirana sigurnost u umjetničkom potencijalu, koja je ulijenila duh i dovela do tromosti i zasićenja, postane dinamično tijelo. Postoji tu generacijska odgovornost, ljudi mojih godina, koji će morati iz ovog tranzicionog modela etataziranog teatra da naprave zaokret.
Postoji li tu onda mogućnost zalaska u estradizaciju?
MUSTAFIĆ: Postoji, jer su često komercijalni imperativi stavljeni kao parametri uspješnosti rada određenog pozorišta, a mislim da je to pogrešno. Artistički parametri su prioritet. Prave se kompromisi sa kvalitetom, da bi se to argumentovalo brojem prodatih karata na blagajni, te reklo koliko su predstave posjećene. Dobro je pozorište ono koje na visokim umjetničkim sadržajima kritičke kulture ima pune sale. Postoji mnogo primjera u regionu, autora, koji ni u jednom momentu ne prave kompromis sa sobom, a vrlo su relevantan umjetnički, pa i komercijalni pokazatelj njihovih predstava.
Sa koje pozicije je teže mijenjati kulturnu svijest konzumenata? Kao direktora koji postavlja repertoar ili sa mjesta reditelja?
MUSTAFIĆ: Meni je uvijek teže iz perspektive kada sam nosilac neke funkcije, u kojoj ima mnogo elementa koje ne mogu da ispratim. Kao reditelj, imam mikrosvijet zajedno sa svojim timom. Kao direktor, onda postoji mnogo elemenata na koje ne možete da utičete, a koji vam otežavaju rad. Teško je da se u jednoj osobi pronađu umjetničke i menadžerske sposobnosti. Ali jeste važno da lideri pozorišta budu ljudi koji iza sebe imaju djelo, te koji neće odustajati od estetike. Zbog toga mi je uvijek bilo drago vidjeti velika imena koja su obilježila epohe u nekim institucijama, što je istorija pozorišta i potvrdila. Mnogo prije nego oni anonimni, dovedeni iz kadrovskih križaljki, političke pokornosti i poslušnosti.
Koliko je važno u oba slučaja podražavati politiku, ali ne dozvoliti joj da kreira sadržaj?
MUSTAFIĆ: Prirodno stanje teatra je da bude u opoziciji. Umjetnik je po prirodi korektiv i kritičar režima, bilo kojeg. Umjetnik se uvijek opire ideološkim obrascima, ne dozvoljava da mu politika određuje sudbinu, nego pokušava da mijenja okolnosti. Polazim od toga da je angažovanost u javnom prostoru nešto što pripada umjetničkoj zajednici, kao i da je bitno da ti ljudi propagiraju svoje stavove, vrijednosti za koje se zalažu. U našim društvima, u kojim nemamo demokratsku tradiciju, u kojima se svaki kritički glas tumači kao atak i doživljava vrlo lično, a ne kao argument za boljitak ili vrsta opomene degenerativnim procesima koji redukuju slobodu izražavanja ili misli, umjetnik bi morao da reaguje u zaštitu slabijeg. Da povede računa o tome, bez želje da kalkuliše. On mora da govori direktno, radikalno, istinito i oštro, ali da ni u jednom trenutku ne postane propagandna alatka bilo koje političke ideje ili opcije.
Sudeći po kritici, čini se da ste na taj način i režirali Vaše filmove. Koliko je film kao medij trenutno probojniji, naročito mlađim generacijama?
MUSTAFIĆ: Jeste, zato što je dostupniji. Vi za teatar morate da imate određena sredstva, jedinstven je to medij. Film u raznim formama može da dođe na vašu adresu, u tom smislu je pokretljiviji. Istovremeno je vrlo nepravedno i medijski atraktivniji od teatra. Ali za mene je pozorište uvijek bilo oaza kontemplacije, traganja za smislom i suštinom, a film žestoka avantura do koje sam i u dokumentarnoj i igranoj formi dolazio kada sam želio da sa velikim brojem ljudi podijelim svoje strahove i priče. U teatru sam uvijek tragao za idealnim gledaocem, to sam posmatrao dosta singularno, kao da vodim dijalog sa pojedincem.
Traže se oni koji servilno aplaudiraju moćnicima
Da li je kod umjetnika, ali i prosječnog konzumenta umjetnosti, razvijena svijest da politika u suštini treba da služi nama, a ne obratno?
MUSTAFIĆ: Nije, jer mi svjedočimo ideologizaciji svijesti, a to je uglavnom pokušaj guranja osobenosti u torove, etičke ili političke. Sve se čini da se građanin depersonalizuje, zbog njegove upotrebe u stvaranju mase. To je ono što umjetnik vibratno osjeća kao opasnost, kada se gubi prostor slobode, kritičke misli. Vidimo da se u institucionalnim okvirima laž u raznim revizionalističkim narativima uspostavila kao društveno-prihvatljiva istina. Kada ukazujete da je to sredstvo vladajućih oligarhija 30 godina na Balkanu, kojim drže u strahu narod, onda se izlažete jednoj opasnosti od difamacije vašeg imena i prezimena, a onda i egzistencijalnoj nesigurnosti. Niko ne želi galamdžije, zviždače, traže se oni koji iz materijalnog koristoljublja servilno aplaudiraju moćnicima. Oni za to budu nagrađeni, etablirani, a oni koji imaju drugačiji pristup bivaju kažnjeni i ne mogu da izdrže. Polako se jedna generacija cijela umorila od toga, previše ovo traje i iscrpljujuće je, a nikako da okrenemo novo poglavlje. Prostor nezavisnosti od politike, sa kriterijumima znanja, kompetencije, doživljaja svijeta.
