Deklaracijom je bilo predviđeno da Država SHS i Kraljevina Srbija ostanu zasebne teritorije sa zakonodavnim i upravnim funkcijama u autonomninm poslovima sve do osnivanja zajedničke vlade nove države. Njome je priznata ravnopravnost Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom pri ujedinjenju južnoslovenskih naroda u zajedničku državu, o unutrašnjem uređenju koje je trebalo da odluči Ustavotvorna skupština, izabrana na demokratskim načelima.
"... Predstavnici vlade Kraljevine Srbije i... predstavnici Narodnog vijeća u Zagrebu, predstavnici Jugoslavenskog odbora u Londonu... sretni su što mogu jednodušno, svečano i pred cijelim svijetom konstatirati svoje ujedinjavanje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca..."
Usvajanjem Ženevske deklaracije završen je skup predstavnika srpske vlade, Jugoslovenskog odbora za narodno ujedinjenje i Narodnog vijeća iz Zagreba, sazvan 6. novembra sa ciljem da se potvrde odluke Krfske deklaracije kojom je, između ostalog, bilo predviđeno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, u okviru buduće zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, u jednu državu.
Taj čin, premda je kratkoročno poremetio srpski koncept ujedinjenja koji je anticipirao monarhiju pod vlašću dinastije Karađorđevića, podržan je od strane Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, koji je – finansiran od srpske vlade – radio po svaku cijenu na potiranju Crne Gore, kroz njeno utapanje u buduću zajednicu.
Kao ni prilikom stvaranja Krfske deklaracije, zbog protivljenja šefa srpske vlade Nikole Pašića, na skupu u Ženevi nije bilo omogućeno prisustvo ni jednom od predstavnika zvanične crnogorske politike.
