U dogovoru sa bokeljskim prvacima crnogorski vladika Petar I Petrović u Dobroti sazvao je veliku Narodnu skupštinu na kojoj su se predstavnici Crne Gore i Boke zakleli da će dvije pogranične zemlje jedna drugoj "biti vjerne i svagda i u svakom slučaju i događaju ostat ujedno sastavljene".
Ustanovljena je i zajednička Crnogorsko-bokeljska vlada sa sjedištem u Dobroti, kasnije u Kotoru. Jula naredne godine na zahtjev Rusije Crnogorci su morali napuste Boku koju je zauzela austrijska vojska.
Skupština o ujedinjenju, u Dobroti, koja je održana 10. novembra 1813. godine po novom kalendaru (29. oktobra po starom, kako se često nalazi u dijelu arhivske dokumentacije) u kući Vasa Lukina Ivanovića. Do tada su Kotorom upravljali Francuzi, tokom Napoleonovih ratova
"Dvije susjedne pokrajine Crna Gora i Boka Kotorska prožete patriotizmom i istim osjećajem vjere i časti, oslobodile su Boku uz Božiju pomoć svojom krvlju i žrtvama, zbacivši francuski jaram, zaklevši se uzajamno Gospodu Bogu na vjernost da će uvijek ostati ujedinjene u svakom slučaju i događaju", stajalo je u uvodu deklaracije.
Ulaskom crnogorskih snaga u Kotor, sredinom janura 1814. godine cijelokupna teritorija Boke Kotorske bila je ujedinjena sa Crnom Gorom.
Međutim, na Bečkom kongresu 1814-1815 odlučeno je da se Boka Kotorska priključi Dalmaciji, odnosno Austriji. Rusija, koja nije bila suglasna sa zahtjevima Crne Gore i Boke Kotorske da se narodna volja poštuje, a ta država prizna priprijetila je Crnogorcima u slučaju da organiziraju oružanu obranu Boke Kotorske, a ukinula im je i finansijsku pomoć.
