Da je živjela u nekoj drugoj državi, vjerovatno bismo o njoj govorili isključivo kroz njeno književno stvaralaštvo, no umjesto toga o njoj se mnogo više govori kao o ženi koja oštro kritikuje režim i društvo na prostoru bivše Jugoslavije, posebno Hrvatske.
Dubravka Ugrešić je autorka velikog broja nagrađivanih romana. Bila je i u užem izboru za prestižnu Bukerovu nagradu za roman „Baba Jaga snijela jaje“, a osim što piše, radi i kao gostujuća predavačica na nekoliko svjetskih univerziteta. Široj publici poznata je po romanu „Štefica Cvek u raljama života“ po kojem je reditelj Rajko Grlić snimio cjelovečernji film.
Od 1993. godine živi i radi u Amsterdamu, a tek od nedavno redovinije dolazi u Hrvatsku i daje izjave za medije. Upravo su mediji ti, koji su devedesetih imali veliku ulogu u njenoj odluci da napusti zemlju. Iz današnje perspektive, kaže, stvari se jesu promijenile, ali ne mnogo.
„Naravno da su stvari puno opuštenije, manje su napete, manje su rigidne, mediji imaju neki drugi jezik, nego onaj koji je bio korišćen kada su mene mediji napadali, tako da je sve drugačije. Pitanje je koliko se meni sve to skupa sviđa. Ne sviđa mi se. Mislim da su mediji u katastrofalnom stanju, nema nikakvog ozbiljnog kritičkog promišljanja, ono ne postoji ni na kom nivou, nekako je sve haotično od danas do sjutra, lopovi domaći su pojeli sve poput termita, nema nikakve vizije, tamo se ne zna što će se graditi ni koji komad ceste će se graditi a kamoli nešto drugo, školstvo je u strašnom stanju… Mislim da je taj prostor haotičan, dinamičan, jako puno toga je slomljeno, jako puno toga je provinicijalizovano, jako je puno vremena potrebno da bi se taj prostor resetirao.”
Na pitanje da li je spremna da se pomiri sa Hrvatskom, odgovara da je to ne zanima jer se ne miri sa državom već sa određenim ljudima. Iz perspektive nekoga ko već skoro dvije decenije živi van ovih prostora, ona kaže da situacija ne izgleda ružičasto.
„Sve što se događa tu tiče se i mene, nisam ja sad blaženi stranac koji dolazi i kontrolira teren, nego se tiče mene moje familije, prijatelja… Nije ružičasto, sve skupa je prilično strašno. Strašni su ti sistemi, način na koji funkcionišu, strašne su te države koje uopšte ne znaju kako funkcionišu, strašna je ta korupcija, strašan je način političkog mišljenja ukoliko ga uopšte ima, tako da ne vidim ništa što bi bilo sad inspirativno”.
Mehanizmi brisanja nepoželjnih
Otvaranjem izložbe „Početnica za nepismene“ u galeriji Grafički kolektiv, Dubravka Ugrešić počela je višednevno gostovanje u Beogradu. Povod je izlazak njene nove knjige eseja „Napad na minibar“ u izdanju Fabrike knjiga.
„Knjiga je vrlo dobro složena. Imate uvodni ili početni esej, a to je - Opijum i u kojem govorim o tome kako je, zapravo, taj ’religiozni gen’ u svima nama jak i kako on određuje čitavu našu kulturu. Knjiga ima četiri dijela, osim tog uvodnog eseja slijede vrlo kratki eseji koji su o svemu i svačemu, od politike, migracija, umjetnosti i svega drugog. U četvrtoj se sekciji nalaze politički eseji. Tema prvog je Goli otok, moja posjeta Golom otoku, tema drugog je Radovan Karadžić, što znači njegovo hapšenje i sve to skupa, i treći esej je nov, kojeg sam napisala o tome kako sam postala vještica.”
A vještica je postala zahvaljujući „Investigativnom timu tjednika Globus“ i tadašnjem predsjedniku hrvatskog PEN centra, koji su je devedesetih godina, zajedno sa još četiri koleginice - Jelenom Lovrić, Radom Iveković, Slavenkom Drakulić i Vesnom Kesić, „razapeli“ u medijima, optuživši je za antidržavno djelovanje. Svih pet žena iz pera Slavena Letice dobile su nadimak „Vještice iz Rija“.
Petnaest godina poslije toga, uslijedili su sudski procesi i Dubravka Ugrešić je dobila spor sa Globusom. Danas na to sve to gleda malo drugačije, interesantni su joj društveni mehanizmi kojima se uklanja nepoželjna jedinka, grupa ili cio jedan period.
„Kada imate nepoželjnu jedinku ili grupu, vrlo je zanimljivo vidjeti koji su to društveni mehanizmi obračunavanja sa tom jedinkom. Najlakše je nekoga napasti u novinama, prirediti nekakvu medijsku harangu, to je vidljivo, to svi razumijemo, to svi znaju, ali mislim da postoje tajne manje transparentne strategije obračunavanja s tim nepoželjnim jedinkama, zvali se oni narodni neprijatelji, državni neprijatelji, bilo što. Mislim da je u pitanju princip umrtvljivanja ili pokapanja, strategijama brisanja… Zanimljivo je, to sam primjetila u jeziku u hrvatskim medijima, kako mladi ljudi kažu: ’Ma ne, ne, to spada u devedesete’. Svi znaju da se tada dogodilo nešto važno, ali sve što se hoće maknuti, kaže se ma to je bilo u devedesetim. Kao da su oni već svi u dalekoj budućnosti. Istovremeno takvom jednom frazom ti nekog pokapaš, nekog brišeš i pokazuješ da nisi spreman o tome uopće razgovarati. Zapravo, to je samo još jedna forma izopštenja jer nećeš komunicirati sa čovjekom koji je pokopan.“
Razvod jezika
Izložba „Početnica za nepismene“ zapravo je vizuelni nastavak eseja koji je Dubravka Ugrešić napisala početkom devedesetih, u kojem ona kroz Početnicu, zapravo vidi metaforu raspada zemlje.
„U Početnici su svi bili svi zajedno, i Milan i Ivan i Džafer, i odjednom su se svi oni posvađali. Posvađala se ćirilica sa latinicom, oni avioni pod slovom A stvarno su krenuli bombardovati naša sela i naše gradove i tako je iz jedne perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada. Ono što se dalje događalo je takođe izašlo iz Početnice. Imali ste proizvodnju novih srpskih bukvara i hrvatskih početnica i bosanskih vjerojatno podijeljenih na tri. Imali ste taj razvod jezika, razvod latinice i ćirilice. Današnja djeca u Hrvatskoj ne znaju ćirilicu, to su strane zemlje i strane književnosti i drugi pejsaži. To je bio taj kontekst. Ovaj ponovni interes za početnicu spada u novi kontekst.“
U eseju „Karaoke kultura“, objavljenom u knjizi i vodiču kroz izložbu, Dubravka Ugrešić govori o novoj kulturi koja je preplavila svijet – kulturi amatera koja je nastupila zahvaljujući tehnologiji, internetu... Tu pojavu povezuje sa komunizmom u kojem su takođe svi mogli da budu umjetnici. Sama se mnogo više okreće teoriji i naučnim radovima nego književnosti.
„Sve sam više sklona literaturi kulturnih studija, povijesnim događajima i sociološkim studijima, zato što su naučni radnici počeli pisati puno bolje od mnogih tobožnjih profesionalnih književnika. Te knjige su zanimljive kao detektivski romani. Mislim da su se i tu granice strašno pomakle. Naučne knjige naprosto više nisu dosadne kao što su bile , mnoga književna djela su postala dosadna a nisu bila.“
Višednevno gostovanje u Beogradu završila je učešćem na okruglom stolu „Humanistika u tranziciji“, zajedno sa novinarom, piscem i nekadašnjim glavnim i odgovornim urednikom splitskog „Feral Tribunea“ Viktorom Ivančićem.
Autorka: Žarka Radoja, Beograd(DW)
