Bilo je mnogo faza naše kolektivne reakcije na Covid.
Pojavila se početna panika, sa nedostatkom toalet papira (to i dalje nijesam u potpunosti shvatio) i Lizola. Tih dana čovjek nije smio ni da se nakašlje u javnosti. Bio sam prehlađen kada sam bio u Los Anđelesu. Kinuo sam i prijatelj me je zasuo sredstvom za dezinfekciju.
Vjerujem da sam pandemiju doživio kao i mnoge druge: zapanjen i izolovan, šokiran naglim povlačenjem društvenog života i društvenih običaja.
U početku, mnogi od nas su to smatrali zastrašujućim, ali su takođe mislili da će to biti – ili bi moglo biti – kratko.
Donald Tramp je užasno loše upravljao američkim odgovorom na pandemiju, što znači da su umrli ljudi koji nijesu morali. Studija Lancet komisije za javnu politiku prošlog februara objavila je da su SAD mogle da izbjegnu 40 odsto smrtnih slučajeva da je njihova stopa smrtnosti odražavala stopu smrtnosti drugih zemalja Grupe 7: Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Japana i Ujedinjenog Kraljevstva.
Mnogi od nas pretpostavljali su da ćemo sa novom administracijom i novom Covid politikom vidjeti kraj pandemije. Međutim, republikanski guverneri ne bi sprovodili bolje politike, a sam virus se pokazao težim za suočavanje nego što smo mislili.
Mnoge od zemalja G7 koje su prošle bolje od SAD pod Trampom i dalje se bore sa virusom, kao i mi. Za milione širom svijeta, pandemija i dalje traje.
Prošlog ljeta, nakon što je početna panika prošla, počeo sam da težim utješnim iskustvima, i čulnim i psihološkim.
Uživao sam u kuvanju. Naučio sam da pravim hljeb. Pratio sam Tabitu Braun, vegansku kuvaricu koja je svojim receptima davala afirmacije sa velikim osmjehom.
Kupio sam još biljaka. Nijesam bio jedini. Prodaja kućnih biljaka porasla je tokom pandemije.
Uključio sam D-Niceov „Club Quarantine“. Slušao sam „Verzuz battle“. Okrenuo sam se muzici kao melemu. Ritam je obezbijedio kontinuitet kada su rutine bile poremećene.
Gledao sam više TV nego ikad ranije, a čak i tamo sam se vraćao klasici dok bih istraživao nove ponude.
Ako pogledate istoriju zaraznih bolesti, iskorijenili smo samo jednu zaraznu bolest kod čovjeka, a to su male boginje. To se neće dogoditi sa ovim virusom
Svi smo, vjerujem, jednostavno čekali da vidimo kada će se naši životi resetovati i kako će izgledati nova normalnost. I dalje smo vjerovali da će pandemija proći i da će se stvari vratiti na staro, ako uradimo prave stvari — barem ako tako učini dovoljan broj nas.
Ali, kako je svaki mjesec prolazio, a potom i godine, postajalo je sve jasnije da će Covid najvjerovatnije preći iz pandemije u endemiju.
Kao što je prošlog mjeseca rekao dr Entoni Fauči, glavni medicinski savjetnik Bijele kuće: „Ako pogledate istoriju zaraznih bolesti, iskorijenili smo samo jednu zaraznu bolest kod čovjeka, a to su male boginje. To se neće dogoditi sa ovim virusom“.
Fauči je rekao da ono čemu treba da se nadamo je da će Covid na kraju biti sveden na „nizak nivo“ gdje će biti „integrisan u širok spektar zaraznih bolesti koje doživljavamo“.
Covid će vjerovatno i dalje postojati.
Omikron soj, koji je ove zime zahvatio ovu zemlju i svijet, vjerovatno nije posljednji koji nam je promijenio živote. I nemamo garancija da će sadašnje vakcine djelovati protiv narednih sojeva.
Tramp je 2020. za Covid rekao: „Nestaće. Jednog dana – to je kao čudo – nestaće. A gledano iz naše perspektive, znate, situacija bi mogla da se pogorša prije nego da se poboljša. Možda bi Covid mogao da nestane. Vidjećemo šta će se desiti. Niko zaista ne zna“.
To se nikada neće dogoditi. No, sada znamo da možda nikada neće nestati.
Ovo postavlja neka veoma ozbiljna pitanja za nas kao pojedince i kao društvo.
U anketi Univerziteta Monmut prošlog mjeseca, 70 odsto Amerikanaca se saglasilo sa izjavom: „Vrijeme je da prihvatimo da će Covid i dalje postojati i samo treba da nastavimo svoje živote.
U ranoj fazi pandemije, kada su neki republikanski guverneri slijedili Trampovo liderstvo, politizujući virus protiveći se preporukama Centara za zaštitu i prevenciju bolesti (CDC), mnogi demokratski guverneri su držali pravac i obavezali se da će slijediti ono što nauka kaže.
Ali sada se čini da su mnogi od njih takođe poklekli, ukidajući potrebu za obaveznim nošenjem maske, koje je bilo preporuka CDC-a.
Poriv, i politički i društveni, da se jednostavno „nastavi sa tim“ je nevjerovatno jak.
Broj života koji je Covid odnio samo u ovoj zemlji gotovo je nesaglediv. Ali, nekako je javnost to na neki način upijala i obračunala. Preuzeli smo darvinistički senzibilitet o svemu tome, prihvatajući to kao naglo prorjeđivanje stada, oblik prirodne selekcije. To je i tužno i zapanjujuće.
Covid nas je natjerao da preispitamo sve, značenje doma i posla, vrijednost javnog prostora, veličinu i neposrednost smrti, šta zaista znači biti član društva.
Još tragamo za odgovorima na ta pitanja, ali Amerika koju smo poznavali prestala je da postoji 2019. Ovo je nova, u ožiljcima, koja se bori na nogama, opterećena moralnim i filozofskim pitanjima koja su s jedne strane otkrila njenu surovost, a sa druge natjerala je u metamorfozu.
* * * * *
Autor je Čarls M. Blou, kolumnista New York Timesa
