Ukoliko u ovakvim okolnostima, svojim ponašanjem dozvolimo veliki broj oboljelih, moramo biti spremni da se suočimo sa činjenicom da, ma koliko dobro bio opremljen, uređen i pripremljen, nijedan zdravstveni sistem neće izdržati takav pritisak. A to smo vidjeli i gledamo u okruženju, poručuje u intervjuu za Pobjedu specijalista anesteziologije sa reanimatologijom u Kliničkom centru Crne Gore i jedini subspecijalista Intenzivne medicine u našoj zemlji dr Vesna Orlandić-Čejović.
Govoreći o tome kako se Crna Gora odupire korona virusu, Orlandić-Čejović ocjenjuje da je odgovor uspješan, ali da drugi talas donosi veći izazov, te poziva ljekare da ostanu to što jesu, političare da budu manje političari, a građane da razumiju, prihvate i time poštuju predložene epidemiološke mjere.
Naša sagovornica smatra da je u sadašnjim okolnostima veliki izazov očuvati kapacitete zdravstvenog sistema.
Anesteziolozi su prepoznati da tokom epidemije nose najveći rizik od obolijevanja, ali kako ističe Orlandić-Čejović ona i njene kolege nijesu osjećali strah već su se za vrijeme borbe protiv opasnog virusa ponašali profesionalno i odgovorno.
POBJEDA: Kako su na epidemiju korona virusa odgovorili zdravstveni sistem i država u prvom, a kako sada, u drugom talasu?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: To su dva različita strateška koncepta s istim ciljevima: da se stanovništvo sačuva od masovnog obolijevana, spriječi visoka smrtnost oboljelih, sačuva zdravstveni sistem od nekontrolisanog priliva velikog broja oboljelih i da se ograniče ekonomske posljedice epidemije. Jednostavno rečeno, u prvom talasu je bila taktika sprečavanja ulaska i nekontrolisanog širenja virusa, a sada je to taktika dozvoljenog i kontrolisanog ulaska virusa. Činjenica da smo „nultog“ pacijenta dobili najkasnije u regionu, da smo imali manji broj oboljelih, manji broj hospitalizovanih u Jedinici intenzivnog liječenja, manju stopu smrtnosti, da su sačuvani zdravstveni kapaciteti, kao i to da smo u jednom, za pandemiju mogu reći dužem vremenskom periodu bili bez detektovanog virusa, govori o uspješnom odgovoru cjelokupnog društva. Utisak je, da je u tom periodu glavnu riječ imala struka.
Drugi talas donosi veći izazov. Taktika kontrolisanog ulaska virusa će odložiti završetak epidemije i mi se u svakom segmentu moramo pripremiti za suživot sa novim korona virusom, istovremeno se polako vraćajući ekonomskim i političkim interesima.
POBJEDA: Sa otvaranjem granica došlo je do razbuktavanja epidemije. Jesu li mjere koje se preduzimaju dovoljne da bi se kontrolisao virus? One se drastično razlikuju od onih koje su uvedene u periodu kada je broj oboljelih bio niži?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: Mjere donesene sa otvaranjem granica su takozvane preventivne mjere usmjerene na smanjenje širenja virusa unutar populacije. Činjenica je, da ove mjere utiču na promjenu našeg ponašanja i navika, na što mi, očigledno, u početku nijesmo bili spremni. Bili smo svjedoci eksplozije aktivnosti naših sugrađana, ne vodeći računa o predloženim mjerama. Neprijatno sam iznenađena kršenjem epidemioloških mjera od strane pojedinih ljekara koji se, posebno u ovakvim okolnostima, moraju pridržavati svoje profesije, svojim znanjem prosvećivati, a ponašanjem služiti za primjer. Kako sada svi dijelimo odgovornost, valjalo bi da ljekari ostanu to što jesu, političari da budu manje političari, a građani da razumiju, prihvate i time poštuju predložene epidemiološke mjere.
POBJEDA: Što je najveći izazov za zdravstveni sistem kada je u pitanju epidemija u Crnoj Gori. Od čega ljekari imaju strah, ako bi došlo do još složenije situacije nego što je to u ovom trenutku? Smatrate li da je sistem spreman za ono što dolazi?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: U sadašnjim okolnostima veliki je izazov očuvati kapacitete zdravstvenog sistema. To znači da sistem ima dovoljno zdravstvenih radnika, dovoljno bolničkih postelja i adekvatnu opremljenost, kako bi svima kojima je neophodna pomoć bila dostupna i pravovremena.
Sa jedne strane imamo virus koji je veoma prenosiv. Oboljenje koje ovaj virus izaziva ima svoje specifičnosti: dug period bez simptoma, dug i nepredvidiv tok liječenja, dug oporavak i sa mogućim posljedicama. Vidjeli smo da je individualni, to jest personalizovani pristup najbolji u liječenju oboljelog, što podrazumijeva kontinuirano, intenzivno praćenje stanja oboljelih, razumijevanje njihovih osobenosti i prilagođavanje terapijskih modaliteta.
Sa druge strane, svjedoci smo svakodnevno sve većem popunjavanju bolničkih kapaciteta, kao i sve većem broju inficiranih i izolovanih zdravstvenih radnika. Ukoliko u ovakvim okolnostima, svojim ponašanjem dozvolimo veliki broj oboljelih, moramo biti spremni da se suočimo sa činjenicom da, ma koliko dobro bio opremljen, uređen i pripremljen, nijedan zdravstveni sistem neće izdržati takav pritisak. A to smo vidjeli i gledamo u okruženju.
POBJEDA: Sa kojim izazovima se suočavaju anesteziolozi u vrijeme pandemije?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: Anesteziolozi su prepoznati da tokom epidemije nose najveći rizik od obolijevanja. Procedure koje izvodimo kao što su: reanimacija, intubacija, postavljanje bolesnika na neinvazivnu ili invazivnu ventilaciju, aspiracija, bronhoskopija... su procedure koje dovode do raspršivanja kapljica i sa njima do širenja virusa. Dodatno, anesteziološki tim se često nalazi u situaciji da neodložno pruža pomoć oboljelom za kojeg se ne zna da li je infektivan ili ne. Danas je sumnjiv na kovid-19 praktično svaki bolesnik koji se u okolnostima hitnoće podvrgava nekoj dijagnostičkoj, interventnoj ili operativnoj proceduri. Ovo nalaže veliki oprez i neophodnost adekvatne primjene lične zaštitne opreme kako bi spriječili ne samo samoobolijevanje, već i širenje virusa unutar bolnice, što dodatno otežava naš rad.
POBJEDA: Izazov je, intubirati pacijente, naročito one mlade. Čega se najviše plašite kada do toga dođe? Kakvo iskustvo imate?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: U ovom momentu, jedino je sigurno da je kiseonik lijek koji pomaže oboljelim od kovida-19 sa srednje teškom i teškom kliničkom slikom koji zahtijevaju prijem na bolničko liječenje. Kod pogoršanja plućne funkcije procjenjuje se potreba za uvođenjem neke manje ili više invazivne metode davanja kiseonika. Neinvazivna metoda podrazumijeva isporuku kiseonika pod visokim protocima i/ili pritiscima, ali bez intubacije tj. postavljanja spečifične cjevčice u disajne puteve, dok invazivna metoda podrazumijeva intubaciju i postavljanje oboljelog na neki vid vještačkog disanja. Prvu metodu uglavnom dobro podnose oboljeli mlađeg uzrasta, bez značajnih dodatnih oboljenja, dok se drugoj najčešće podvrgavaju oni sa dodatnim oboljenjima, hipertenzijom, dijabetesom, gojaznošću, među kojima su i mlađi i stariji oboljeli.
Kako intubacija predstavlja proceduru visokog rizika od širenja infekcije, neophodno je bilo donijeti standardni operativni protokol kojim se definiše svaka radnja i pri tome neophodna oprema za sigurno izvođenje procedure, što smo mi u Kliničkom centru i učinili.
POBJEDA: Što je to što ste u međuvremenu naučili o virusu?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ:U periodu koji je pred nama, kraćem ili dužem, sigurno ćemo mnogo više saznati o samom virusu, o oboljenju nazvanom kovid-19, a i o sebi samima. Voljela bih da sve što je urađeno i što se uradi, po završetku epidemije/pandemije bude podvrgnuto nezavisnoj procjeni i sve što se pokaže neadekvatnim da se ispravi. Samo tako možemo naučiti.
Izbori – rizik ili neminovnost
POBJEDA: Da li smatrate da postoji opasnost o održavanju izbora pod ovakvim epidemiološkim rizikom? Koje rješenje vidite kao najbolje?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: Mislim da smo trenutno u zamahu drugog talasa epidemije i teško je dati procjenu kako će se situacija dalje razvijati. Mislim da je naredni period kritičan. Vjerujem da će Nacionalno koordinaciono tijelo u donošenju ove odluke naći pravi balans, obezbijediti transparentnost u donošenju odluka koje će biti jednako primjenljivane za sve.
Podaci koji ne ostavljaju ravnodušnim
POBJEDA: Anesteziolozi rade sa oboljelima u najtežem obliku infekcije, kojima otkazuju pluća i drugi vitalni organi, a pomažete im tako što ste sa njima u bliskom kontaktu. Kakvi su bili rezultati u KCCG u prvom talasu pandemije? Da li ste se plašili? Ne samo za pacijentov život, već i za svoj život i za Vašu porodicu i prijatelje?
ORLANDIĆ-ČEJOVIĆ: Liječenje bolesnika sa kovidom-19 koji su u kritičnom stanju i na aparatu za vještačko disanje podliježe standardima i principima Intenzivne medicine. Vještačko disanje je specifična, kompleksna procedura u kome aparat zamjenjuje funkciju pluća i tima daje vremenski period u kome može doći do poboljšanja zdravstvenog stanja. Time vještačko disanje daje šansu kritično oboljelim pacijentima. Svakako, to nije procedura bez mogućih komplikacija i medicinska nauka je predložila protokole sigurnosti vještačkog disanja, a koje smo mi uveli u svakodnevnu praksu. U prvom talasu epidemije, od ukupnog broja inficiranih 1,5 odsto oboljelih je primljeno u Jedinicu intenzivnog liječenja. Na prijemu,većina je imala vjerovatnoću da će liječenje završiti smrtnim ishodom više od 95 odsto. Prosječna dužina boravka oboljelih u Jedinici intenzivnog liječenja je 20, a prosječno trajanje procedure vještačkog disanja je bilo 17 dana. Stopa preživljavanja oboljelih u jedinici intenzivnog liječenja je 20 odsto. Ono, čemu smo svjedočili, a što je uvaženi kolega prof. dr Mervin Singer, intenzivista sa Univerzitetskog koledža u Londonu, nazvao „domino efekat“, jeste postepeno otkazivanje životno bitnih funkcija.
Ovo nijesu podaci pred kojima iko može ostati hladnokrvan i trebamo biti svjesni da broj kritično oboljelih raste paralelno sa ukupnim brojem oboljelih. To je jednostavno statistika kojoj ne možemo umaći.
Ne bih mogla reći da su anesteziolozi angažovani u prvom talasu epidemije osjećali strah. Ponašali smo se profesionalno i odgovorno. Većina nas je bila odvojena od svojih porodica i prijatelja, u jednom obliku samoizolacije, znajući da ako se mi inficiramo,virus će lako preći na našu okolinu i kolege. Srećom do toga nije došlo. Vidjećemo kakav sada scenario možemo doživjeti.
