U reagovanju, Baletić navodi da je šteta što „Bjelanović naslovom nije završio svoje reagovanje na dopis koji mu je uputila Marija Đurić – kćerka pokojnog Gojka Kastratovića“.
''Umjesto toga, gospodin Bjelanović je otpisao: „No gospođa Đurić očigledno nije iz ovog filmskog svijeta, da jeste, znala bi da to što nijedan reditelj nikako ne može sam da osnuje Kinoteku ne govori o njegovom neznanju, već o tome da je u pitanju izuzetno složen tehnički posao“. Gojko Kastratović je obožavao svoju kćerku jedinicu Mariju i svima je pričao kako je ona uspjela da se upiše na najčuveniju filmsku školu u Evropi – „FAMU“ u Pragu. Diplomirala je i postala master montaže 1989. godine, 23 godine prije Bjelanovićeve diplome, i već duže vrijeme radi kao TV montažer diljem regiona. Crnogorska kinoteka je još u fazi osnivanja angažovala ugovorom dvije najiskusnije filmske i TV montažerke u Crnoj Gori, koje i danas možete zateći za montažnim stolom u Kinoteci. Početkom dvijehiljaditih godina, kada smo nabavili najnoviji montažni CTM sto, obuku na njemu držala je baš Marija Đurić'', rekao je Baletić.
ODNOSI
On podsjeća na Bjelanovićeve izjave da je „Jugoslovenska kinoteka osnovala Crnogorsku kinoteku“, te da je „to čuo od Kastratovića“. Baletić dalje citira Bjelanovića: „Jugoslovenska kinoteka, to mi je on lično pričao, odradila je lavovski dio posla, jer on o tome nije imao baš pretjerano blage veze“.
''Bjelanović napominje da, na njegovu žalost, nije bio prijatelj sa Kastratovićem, ali da to „jeste bilo prijatno poznanstvo, budući da nas je pored profesije vezivao i zavičaj“. Dalje navodi: „Jeste bilo i susreta, doduše rijetkih i uvijek slučajnih, kao i neobaveznih priča o svemu na čemu radimo, pa i o osnivanju Crnogorske kinoteke. O čemu bi umjetnici drugo do o onome što rade i stvaraju…“. Ne znam čime se gospodin Bjelanović, kao posve nepoznat, bavio kasnih devedesetih godina, pa da mu se Gojko ispovijeda o osnivanju Crnogorske kinoteke, naročito tvrdeći da je Ju-kinoteka obavila „lavovski dio posla“ u osnivanju Crnogorske kinoteke. Tih burnih predreferendumskih godina odnosi Crne Gore i Srbije bili su otprilike kao i današnji, pa je notorna neistina da je došlo do „bratske“ saradnje u osnivanju bilo koje cnogorske institucije'', rekao je Baletić.
Napomenuo je da on još od osamdesetih godina sarađuje sa Kastratovićem kao reditelj i producent u mnogim filmskim i TV projektima, pa je i u osnivanju naše kinoteke bio pored njega, zatim ga naslijedio na mjestu direktora i tu proveo preko deset godina, do penzije.
''Odgovorno tvrdim da nije bilo nikakve pomoći od Jugoslovenske kinoteke, da ne ulazimo u detalje koji govore suprotno od toga. Nakon što je Crnogorska kinoteka postala član evropske, pa i svjetske asocijacije kinoteka, uspostavili smo korektne odnose i saradnju sa Ju-kinotekom'', rekao je Baletić.
9Prema njegovim riječima, Gojko Kastratović je svoj život posvetio Kinoteci, izučavajući sve elemente koji je čine, te je sakupio toliko podataka da je objavio kapitalno djelo „Istorija crnogorske kinematografije“.
''Njegov autoritet, prema riječima Bjelanovića, motivisao je „rukovodeći menadžment Jugoslovenske kinoteke da interveniše kod veoma tvrdokornog Centar filma koji je (koliko se sjećam tog razgovora, dvije decenije nije malo vremena) značajan fond filmova ustupio Crnogorskoj kinoteci – besplatno“. Slabo se „sjeća“ g. Bjelanović. Naime, Centar film iz Beograda nikada nije besplatno ustupio ni jedan jedini film Crnogorskoj kinoteci. Izgleda da g. Bjelanović ne zna da Jugoslovenska kinoteka, kao ni druge kinoteke uostalom, nije vlasnik filmova, već čuva deponovane materijale, negative i pozitive kopije koje su im predali vlasnici, tj. producenti filmova. To nepoznavanje funkcionisanja kinoteka potvrđuje njegove riječi kako je Jugoslovenska kinoteka ustupila Crnogorskoj „veliki broj filmova po simboličnim cijenama“. Mogao je direktor Kinoteke da potraži te informacije u kući kojom rukovodi, pa bi saznao činjenično stanje. Ovako, postavlja se pitanje ko i iz kojih razloga snabdijeva Bjelanovića netačnim podacima'', kazao je Baletić.
Prema njegovim riječima, kada se sa „dozvolom producenta filma obratimo Jugoslovenskoj kinoteci, ona prema strogim pravilima FIAF-a šalje negative filma u odabranu filmsku laboratoriju koja izradi željenu kopiju“.
''Sve troškove, od laboratorijskih do transporta, snosi naručilac. Tako da smo mi uradili nove kopije igranih filmova Živka Nikolića u Mađarskoj. Jugoslovenska kinoteka je insistirala da mi, o svom trošku, izradimo po jednu kopiju Živkovih filmova i za njih – što smo i uradili. Kada su sve kopije dopremljene u Podgoricu, u svoj sam auto natovario kopije namijenjene Jugoslovenskoj kinoteci, odvezao ih u Beograd i lično ih predao kolegama iz Jugoslovenske kinoteke'' kazao je Baletić.
SARADNJA
Podsjetio je i na Bjelanovićeve tvrdnje da je Baletićevim dolaskom na mjesto direktora Kinoteke prestala saradnja sa Beogradom i Zagrebom.
''Naša Kinoteka je u dogovoru sa hrvatskim kolegama platila sve troškove laboratorije Jadran filma u Zagrebu, uradila nove kopije igranih filmova Krsta Papića, velikog crnogorskog, hrvatskog i iznad svega evropskog reditelja. Na kraju smo mu priredili retrospektivu u Podgorici, u sali CNP-a, uz prisustvo hrvatskih kolega. Uzgred, kao vid saradnje, čuveni „Zagreb film“ koji je proslavio oskarovac Dušan Vukotić, poslao nam je kratke dokumentarne filmove Krsta Papića'' navodi Baletić.
Na kraju ga je začudilo da „Gojko Kastratović prilikom ’ispovijedanja’ g. Bjelanoviću nije spomenuo da smo Gojko i ja bili članovi međudržavne komisije za pomirenje Crne Gore i Hrvatske, a koju su predvodili predsjednici i premijeri obje države, kao i po desetak javnih ličnosti sa obje strane“.
''Koliko se sjećam, na pet-šest susreta koje smo imali, nekoliko puta spominjana je i kultura. Na kraju samo jedno pitanje. Zašto se ne oglašava Savjet JU Crnogorska kinoteka i resorno Ministarstvo? Jer, kao što g. Bjelanović naslovi svoj odgovor Andru Martinoviću, ali u nešto obrnutom redu: ,,Sve je jasno i žalosno“ , istakao je Baletić.
