Nova predstava Gradskog pozorišta ,,Mislim da treba da razgovaramo”, za koju je pomotivima djela Ingmara Bergmana tekst napisala Dragana Tripković, a režirao Danilo Marunović, premijerno će biti izvedena u srijedu 17. maja u 20 sati u Velikoj sali KIC-a ,,Budo Tomović”.
Reditelj Danilo Marunović osvrnuo se na ljubavnu priču bračnog para kroz vrijeme, godine bivstvovanja i na ključ propasti porodice.
„Jeste li primjetili da svaka porodica miriše drugačije? A sve počne jednim zaljubljivanjem. Jednim stanjem poput emotivnog gripa. Strast. Još strasti. I još. Pa prođe... i odraste u ljubav. Pa se iz ljubavi desi dijete. Ili djeca. Pa dijete dobije grip, a strast zamjeni zabrinutost. Požudu počinju da dave boginje, zauške i jedinice. Bračni krevet postaje sve tiše mjesto. Nekadašnji vrisci iz orgazama postaju tihe noći, pa onda i orkestar hrkanja. Pogledaš na sat, a vidiš da je već prošla decenija“, kaže Marunović.
Tek ponekad, dodaje, sređenog za odlazak na neki party, partnera vidiš očima požude.
„Ono, kao nekad. „Na brzaka“, dok je mala u WC-u. Kreću svađe. Pa još svađa. Kad decenija zvanično proleti, počinješ da se pitaš: „Jel' to to? Jel' to sve što ću dobiti od života?“ Kriv ti je on. Kriva ti je ona. Razvod. Slomljeno srce. Dug i hronični grip duše. Patnja. A vrata je jednostavno nemoguće samo zalupiti, i pobjeći. Dijete vas zauvijek veže. Vikend kod tate. Praznici kod mame. Bude ti malo bolje, a onda te njen/njegov novi partner podsjeti koliko je lijepa/lijep. Šta si izgubio/izgubila, budalo jedna?! „Šta sam to uradio/uradila!?“ Sumnje, krivica, ljubomora. Grip mozga. Neizlječiv. Distanca provocira privlačnost. Privlačnost provocira strast. Onu, od onda. Vikendom vraćaš pospano dijete u taj stan, hram vašeg nekadašnjeg carstva. Sjutra škola. Na vratima su i dalje recke, od „male/malog“. Ono, kako je raslo, pa... Na rastanku, nakon malo vina i koje „bezobrazne“ rečenice, na tim istim vratima izrezanim dječijim godinama, desi se... Tako dobar seks! Strast?! Na početku si. Taman kad si mislio/mislila da si konačno dobro! I tako dalje, u nedogled. Uvijek je bivša/bivši privlačnija/privlačniji kad je tuđi. Iako je to opšte, gotovo svačije iskustvo, ipak-sve porodice mirišu drugačije.. Sve se sruši jednom rečenicom. Obično to bude: „Mislim da treba da razgovaramo“, ističe reditelj Marunović.
Autorka teksta Dragana Tripković napominje da predstava govori o ljudskosti, intimi i smislu života.
„Nijedan Al bot ne može da utvrdi tačan broj ljudi koji su pronašli smisao. Ova predstava pruža otpor otuđenju, odljuđenju i ide u susret potrebi da se ispliva sa dna digitalnog bazena, đe je čovjek najmanja jedinica mjere. Pred vama su glumci, u totalnom umijeću svog zanata, kao dokaz da je smisao sam život, umjetnost, da su smisao đeca i ljubav. U ovoj predstavi nema ništa digitalno. Sve je pozorišno. Sve je istinito! I zato „Mislim da treba da razgovaramo“, poručuje ona.
Prema riječima direktora Gradskog pozorišta Stevana Koprivice, ovom predstavom podgorički teatar zaokružuje ciklus savremene domicilne drame.
„Ovaj komad inspirisan je evropskim klasikom Bergmanom, ali su ga spisateljica Dragana Tripković i reditelj Danilo Marunović načinili vrlo naški prepoznatljivim. Glavni argument je glumački ansambl koji igra na način novog spontanog pozorišta brišući granice između teatra i života. Ono što je vrijedno napomenuti je da su svi ovi komadi povjereni domaćim kreativnim potencijalima što skoro da predstavlja presedan na ovdašnjoj pozorišnoj sceni“, kazao je Koprivica.
U predstavi igraju: Milivoje Obradović, Vanja Jovićević, Miloš Pejović, Ivana Mrvaljević, Ivona Čović-Jaćimović i Pavle Popović. Scenografiju potpisuje Smiljka Šeparović-Radonjić, kostimografiju je uradila Adrijana Pajić, a izbor muzike Danilo Marunović.
Reprizno izvođenje zakazano je za 18. maj takođe u 20 sati na Velikoj sceni KIC-a "Budo Tomović".
Komentari ()
