Politika

Stav

Crna Gora - od inspiracije do marginalnosti

Gdje je ovog puta uloga Crne Gore u procesu otpora neonacionalističke velikodržavne paradigme? Jesmo li zaboravili da je Crna Gora čak i u najtežim momentima od 90-ih naovamo, figurirala kao inspiracija progresivnim snagama u Srbiji?

Crna Gora - od inspiracije do marginalnosti Foto: Duško Miljanić
Danilo Marunović
Danilo MarunovićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Sjutra će beogradski studenti opet ispisati novu stranicu istorije. Nakon čuvenih antiMilošević "šetača", nova generacija srpske omladine na ulici će okupiti više stotina hiljada građana i suprotstaviti se najvećem balkanskom centru moći. Toliko moćnom da kontroliše gotovo neograničenu količinu prljavog novca, najveći dio medija, super silu među crkvama - SPC, sa mehanizmima presudnog političkog uticaja u više regionalnih država, pa i našoj.

Međutim, glavni stubovi "Vavilonske kule" srpskog sveta se ruše. Osim paranoičnog beogradskog diktatora u slobodnom padu, istovremeno, Dodik kao simbol koncepta "srpskih država" postaje politički mrtav.

Crnogorski inkluzivni državnički koncept, čeka novu šansu dok se urušava beogradska kolonijalistička imperija

Gdje je ovog puta uloga Crne Gore u procesu otpora neonacionalističke velikodržavne paradigme? Jesmo li zaboravili da je Crna Gora čak i u najtežim momentima od 90-ih naovamo, figurirala kao inspiracija progresivnim snagama u Srbiji? Umjesto doživljaja kolijevke "elitnog srpstva" ili "srpske Sparte", u najtežim izazovima za opstanak Crne Gore, u vremenima "Sedmog bataljona" i Miloševićevih i Šešeljevih hordi zla, ova zemlja je opstajala kao klica proevropske i moderne civilizacijske misli.

"Srbi, zapala vas je sveta dužnost da rušite posljednji bastion komunizma u Evropi", žario je govorom studente u Beogradu lider LSCG Slavko Perović.

Đukanovićeva vlast bila je utočište spasa za elitu nove Srbije, dok su se u Crnoj Gori od odmazde iz svoje zemlje čuvali Đinđić, Drašković i ostali.

Crnogorsko nacionalno buđenje uvijek je moralo podrazumijevati imidž filozofije progresa, modernosti, antiratnih pokreta, otvorenosti ka zemljama regiona, manjinama, sa posebnim državničkim rafinmanom u odnosu na srpske pokrete sa sličnim vrijednostima. Tako je Crna Gora izgradila renome zemlje prema kojoj se gleda sa poštovanjem u regionu. Imidž lidera u EU integracijama i rastuća ekonomija taj su status dodatno učvrstili.

Danas, aktivno učešće zvanične Crne Gore u bilo kakvom procesu u regionu - ne postoji. Beogradski protesti ostaju potpuna enigma kao refleksija na ovu zemlju, u lutajućem ideološkom vakuumu crnogorske vlasti. U odnosu na prošlost, danas vlada potpuna državnika impotencija, koja ne može donositi važne spoljno političke odnose, a kamoli biti inspiracija bilo kome, osim mitomanskim nacošima.

Crnogorska Vlada predugo ostaje talac predsjednika Skupštine i lidera DNP-a, kao Vučićević Himlera i Gebelsa. Koliko skupo smo platili ovu vladajuću interesnu simbiozu do sad, procjenjivaće generacije koje tek stupaju na scenu. I dok se ta simbioza samo u najavi zatalasava oko talova raznih kružoka kao trenutno oko zakupa plaža, po prvi put imamo zaokret u odnosu na najvažnije diplomate Kvinte po pitanju nužnosti promjena.

Na primjer, ambasador SR Njemačke pravi presedan u sasvim drugačijem tretmanu i vlasti i opozicije, otvarajući horizonte za podršku novim savezima. Ambasador EU Johan Satler inicira dijalog Spajića i reformisanog DPS-a oko Ustavne krize, što takođe prekida praksu prećutne izolacije DPS-a kao njima poželjnog elementa u vlasti. Taj dijalog je u startu naišao na zid, zbog apsolutne kontrole Vučićevih igrača na Vladu.

Crnogorsko nacionalno buđenje uvijek je moralo podrazumijevati imidž modernosti, antiratnih pokreta...

Garant sprovođenja mišljenja Venecijanske komisije u odnosu na Ustavne promjene, kao jedinog uslova dijela opozicije, ipak, teško da može biti neusvojen u nastavku dijaloga, jer je u pitanju par ekselans legalistički pristup. Sa tim u vezi, sve su prilike da će Satlerov projekat ipak biti uspješan.

Panika zbog rušenja Vučićevog carstva među njegovim plaćenicima izaziva ozbiljne deluzije, dok se njihova trenutna moć ozbiljno poigrava sa njihovim doživljajem veličine samih sebe.

"Neće nas posvađati sa Trampom"- progovorila je panika iz reditelja svetosavske, novokomponovane crnogorske zbilje. Trampu bi sigurno bilo mnogo lakše zbog te izave, kad bi uopšte znao ko su Mandić i Knežević.

Crnogorski inkluzivni državnički koncept, kao dio rješenja a ne problema, sa građanskim umjesto nacionalističkog pristupa, čeka novu šansu dok se urušava beogradska kolonijalistička imperija. No, ovog puta će Crnogorcima zapasti tužna "sveta dužnost da ruše njen posljednji bastion u regionu". Posljednji, umjesto prvi.

U toj istini sastoji se sva tragičnost naše realnosti.

Portal Analitika