Nobelovac u njemu kritikuje licemjerje Zapada, kada je u pitanju izraelski nuklearni program, a za tu zemlju kaže da je "prijetnja ionako krhkom svjetskom miru", zbog njihovog odnosa prema Iranu.
Njemački mediji su prenijeli Grasove izjave gdje navodi da riječi kritike, napisane u pjesmi, nisu upućene izraelskom narodu, već vlastima predvođenim premijerom Benjaminom Natanjahuom, jer, kako je pisac rekao, "njegova politika stvara neprijatelje zemlji i gura je u sve veću izolaciju".
Pjesmu, za koju navode da nije riječ o velikom umjetničkom ostvarenju, niti o brilijantnoj političkoj analizi, ali da će jednog dana biti upamćena kao Grasove najutjecajnije riječi, odbili su da objave mnogi njemački listovi. Na kraju je, prošle sedmice, bojažljivo objavila italijanska La Repubblica.
Pisac u pjesmi navodi da je svjestan da će ga optužiti za antisemitizam, nakon što otvoreno progovori o izraelskoj prijetnji svjetskom miru. Uz pjesmu je objavljeno i nekoliko komentara, tako da su ublažili efekt koji bi izazvala da su je objavili bez ikakvog dodatnog objašnjenja. Bez obzira na to, istina koja je rečena našla je svoj put. Samo je neko trebao prvi reći, Ginter Gras je to uradio ovako:
Ono što se mora reći
Zašto ćutim, zašto toliko dugo ne rekoh ni riječi,
Šta me to spriječi,
Kad je jasno da su na pomolu
Ratne igre, na kraju kojih, mi preživjeli
Svedeni bivamo na uzgredno, a da ih nismo htjeli?
Postalo je važeće pravo na preventivni napad,
Koji bi mogao unišiti sav narod iranski,
Vođen od komedijaša nekog,
Što ga raspaljuje planski.
Pretpostavljaju, da sprema atomsku bombu
Kako bi svijetu zakuvao čorbu.
Pa, zašto sam onda sebi zabranio,
Nazvati imenom – i nisam to kanio,
Onu drugu zemlju, koja godinama, kako se kaže-
-Atomskim potencijalom raspolaže – tobože tajno,
A svi to znaju, i izbjegava kontrolu i inspekciju, trajno?
Ćutnju o takvom stanju stvari ja grijehom ćutim
I moja je ćutnja krivica i laž, od koje se mutim,
Jer treba o tom povesti računa i platiti ceh,
Iako će na mi nametati "antisemitizam" k’o grijeh.
A sad, eto, jer su u zemlji mojoj
Neiskazivi zločini bili ekskluzivni,
Kojima primjera nema niti se opravdanja moglo naći
Ponovo ćemo se u trgovini snaći,
Pa da se iskupi nacija, iznađena je "reparacija",
A Izraelu treba dati još i podmorski opasan stroj
Spreman za ubitačni boj
I uništenje atomskih glava,
Tamo gdje se samo prepostavlja
Da postoji atomska bomba prava.
Ali treba se toj zemlji odužiti, i ova podmornica grozna
Za zastrašivanje će poslužiti.
Zašto dosad ne rekoh ni riječi?
Jer mišljah da me moje porijeklo priječi:
Na njemu zločina strašnog je žig,
I strahujem kako će taj mig
Protumačiti izrelska država,
Jer kakavog ja imam prava,
Kad s njom saosjećam i želim ostati vezan,
Donijeti zaključak trijezan:
A pišem ga posljednjom tinom:
Zar izraelski potencijal zaprijetiti može,
Atomskim ratom, krhom svjetskom miru,
Zar dotle stigosmo, o bože?
Jer danas ipak to treba reći -
Ono zašto će sutra možda biti kasno;
Jer mi Nijemci – opterećeni krivicom teškom
Sjutra ćemo se osramotiti još gorom greškom,
Isporučujući oružje za predvidiv i predviđeni zločin,
Naše sudjelovanje neće biti moguće opravdati ničim.
Priznajem: ne mogu ćutati više,
Jer od dvoličnosti zapada ne može da se diše,
I nadam se da mnogi žele prekinuti ćutnju
I izraziti ljutnju potstrekivaču opasnosti znane
I da isto tako ustraju, da odustane i pristane
Na stalni i slobodni strah
Atomskog potencijala Izraela kao i Irana
I da vlade dozvole, da se kontroliše i jedna i druga strana
Od strane međunarodnih organa.
Samo na taj način i Izraelci i Palestinci
I još više svi ljudi koji žive bok uz bok, i jedni i drugi,
U toj nesretnoj regiji zaposjednutoj ludilom
Naći će izlaz i sebi i nama i svijetu svom.
