Prije no što se pozabavimo samom temom, hajde da se podsjetimo na momenat šta je na Svesrpskom saboru u Beogradu kazao četnički vojvoda i prvi čovjek Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić.
Citiram:
“… Nemam nikakve sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu nego da budemo zajedno, da budemo jedni drugima najbliži kao što smo bili stotinama godina unazad.“
Hajde na stranu što Mandić u države ubraja i entitet Republiku Srpsku, koji niti je država, niti republika, a po ustavu nije čak ni srpski ekskluzivitet, nego što se nada da će u doglednoj budućnosti i Crna Gora (p)ostati to famozno srpsko drugo oko u glavi ili već treće, vrag će ga znati. Kao god, jasno je da je određenje i srpskih partija u Crnoj Gori, ali i Crkve Srbije i posebno političkog Beograda da se na svaki mogući način stvori nekakva srpska većina u ovoj zemlji i da se onda krene u totalno preuzimanje vlasti uz prateću asimilaciju stanovništva.
Podsjećam, litijaškom kontrarevolucijom iz avgusta 2020, pa onda potpisivanjem Temeljnog ugovora pod komandnom palicom tadašnjeg premijera Dritana Abazovića, koji je očigledno Vučićev pijun, Crna Gora se de facto koracima od sedam milja udaljila od vrata EU-a i okrenula se nekakvim drugim integracijama koje gledaju put Moskve. To je postalo jasno i najnaivnijim političkim diletantima koji su sve donedavno neočetnike i mantijaše Crkve Srbije doživljavali kao nekakve “borce protiv korupcije“ (sic!).
Uvoz Srba kao preduslov za izborni inženjering
No, kako se čini kontrarevolucija, Temeljni ugovor kojim se materijalna i nematerijalna dobra prepisuju na Crkvu Srbije, kao i ovladavanje lokalnim medijima od strane Beograda – nisu dovoljni da se do kraja srbizira Crna Gora. Nedavni isforsirani popis, čiji rezultati još nisu zvanično objavljeni očigledno pokazuje nedovoljan broj Srba na papiru, pa se takva situacija mora premostiti na bilo koji način.
Dakle, ostao je još jedan, maleni korak, zakonske prirode, o kome će ovdje biti riječi i kojim će se famozna, a lažna “ugroženost Srba“ nagraditi srpskom biračkom većinom.
Riječ je o izmjeni Zakona o državljanstvu kojim bi se faktički Srbima iz RS-a i Srbije dale crnogorske isprave, pa bi tako hipotetički nekoliko miliona Srba iz regiona na izborima mogli odlučivati o sudbini nekoliko stotina hiljada Crnogorca u Crnoj Gori. I došli bi u situaciju ne samo Crnogorci, nego i svi građani Crne Gore (jer je Crna Gora ustavno građanska država) da postanu građani drugog reda i manjina u svojoj vlastitoj državi.
Koja je ideja?
A ideja velikosrpske političke elite u Crnoj Gori je sljedeća: Da se izmjenom Zakona o državljanstvu promijeni demografska, politička i biračka struktura Crne Gore, ali i šire – geopolitička slika regije. Pa bi onda u vrlo vjerovatnoj teoriji milioni Srba mogli da se dočepaju crnogorskog državljanstva i tako, pogađate, mogu i to legalno, na izborima, praviti odista “srpsku državu na moru“.
“Uvođenje zakona o dvojnom državljanstvu najopasnije je oruđe za demontažu crnogorskih institucija i crnogorskog suvereniteta. To je moguće zaustaviti samo snažnom međunarodnom akcijom, snažnim parlamentarnim otporom i još snažnijim otporom crnogorskog građanskog društva, kao i građanskom neposlušnošću. Bez takve sistemske akcije, Crna Gora ne može doći do prijevremenih izbora“, kaže u intervjuu za crnogorsku Pobjedu hrvatski analitičar Davor Gjenero.
I u pravu je Gjenero, pogotovo kad pored notornog Mandića detektuje Milatovića i Spajića kao pokretačke snage srpskog hegemonizma i imperijalizma. Mandić to radi po otvorenoj direktivi Beograda dok mu se premijer Spajić i predsjednik Milatović iz PES-a pridružuju svojom inertnošću i submisivnošću koje prerastaju u otvoreni kolaboracionizam.
Slučaj Milović
Evo vam najnoviji primjer:
Da bi se usvojio novi Zakon o državljanstvu kome bi bilo moguće stvaranje glasačke autobus-mašinerije po uzoru na onu Dodikovu i Vučićevu koja na dan izbor sa fiktivnim prebivalištem dolazi i po direktivi glasa, Milojko Spajić mora smijeniti ministra pravosuđa Andreja Milovića, iz svog Pokreta Evropa sad! (PES) koji se protivi izmjenama zakona, a koje bi zadovoljile Mandića, a poglavito Vučićev Beograd. Nakon smjene Milovića, prvi važniji korak Spajićeve vlade mogao bi biti pokretanje procedure izmjena crnogorskog zakona o državljanstvu jer je ministar Milović odbacivao bilo kakav razgovor o izmjenama propisa koji reguliraju dobivanje crnogorskog državljanstva.
Rečeno učinjeno!
Kako stoji u najnovijoj informaciji predsjednik Vlade Crne Gore Milojko Spajić dostavio je 11. juna Skupštini Crne Gore prijedlog za razrješenje ministra pravde Andreja Milovića: “… Ministar pravde Andrej Milović u više navrata nije bio na liniji onoga što su bili prioriteti Vlade, te je svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije s predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade, tako i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra pravde“, piše, između ostalog, u prijedlogu za razrješenje ministra Milovića.
Autobus demokratija
A sve ovo nam govori da je otvoren put za usvajanje novog, spornog Zakona o državljanstvu, koje će biti dijeljeno šakom i kapom za svakog onog ko na bilo koji način dokaže da ima veze sa Crnom Gorom.
Pa će onda pomenuti autobusi iz Hercegovine, sa jugozapada Srbije ili Vojvodine napunjeni Vučićevim i Dodikovim sendvič-botovima na vikend putovanju do Nikšića, Podgorice, Budve, Bara ili Bijelog Polja određivati sudbinu nešto više od pola miliona građana Crne Gore.
Kome su mrvice sa četničkog stola dovoljne, taj nije zaslužio ništa bolje.
A ta sudbina je onda jasna i vezana je i za Banjaluku, i za Beograd i posredno za Moskvu, a ne za Brisel kome na papiru stremi Podgorica. I time će primarni cilj srpskog sveta, a koji je nagovijestio četnički vojvoda Andrija Mandić, biti zaokružen: srpski svet će se sastojati od RS-a, Srbije i Crne Gore i ova posljednja zemlja će pasti bez podignutog glasa, “sve po zakonu“ kao onomad 1918. na izdajničkoj Podgoričkoj skupštini.
A s velikosrpskom nakanom o pet miliona srpskih glasača koji bi na demokratski način, izborima potpuno preuzeli vlast i asimilirali Crnu Goru ide sve kao podmazano.
Imaju Skupštinu, imaju crkvu, imaju kolebljivu i submisivnu novu vlast PES-a gdje se pitaju neočetnici, a ne PES…
Ostao im je samo da promjene narod, što se čini lakše nego što zvuči, predizbornim inženjeringom s novim Zakonom o državljanstvu kojim će većinski stvoriti taj famozni “ugroženi srpski narod“.
Još kad bi ovo shvatili crnogorski suverenisti i aktivisti umjesto što se svađaju između sebe oko mrvica lokalne moći sa četničkog stola.
Shvatiće, ali će biti kasno…
