Pod svemoćnim oklopom kosovskog mita

Potpisnik ovih redova moli čitaoce da obrate pažnju na javno ponašanje i djelovanje istaknutog člana Demokratskog fronta gospodina Jovana Vučurovića. Ništa on ne odobrava vlasti ove države, poslije njenog priznanja „lažne države Kosovo“. Ništa gospodin Vučurović nije shvatio za više od tri decenije jugoslovenskog sloma i propasti koliko toliko bivšeg uljuđenog sistema.

Ne samo on lično, dakle gospodin Vučurović, nego i svi redom prvaci i protagonisti prosrpskih partija u Crnoj Gori, počev od Andrije Mandića ili Milana Kneževića, pa ćeraj do Gorana Danilovića ili Vladimira Jokovića, nikad nijesu izašli ispod folklornog kosovskog mita po kome se svijet dijeli samo na Turke i Srbe, od kojih su drugi uvijek u pravu. Ako potpisniku ovih redova iko dokaže da je i jedan od reprezentenata sličnog mišljenja, odnosno pomenute političke pripadnosti, javno protestovao zbog svojevremenog paljenja muslimanskih radnji u Pljevljima ili Bijelom Polju, ili, nedaj bože, zbog transporta muslimanskih izbjeglica iz Herceg Novog pod Karadžićev nož – neka potpisniku ovih redova jednostavno izbije oko. Da ne pominjemo pljevaljsku ili drugu Bukovicu, Štrpce ili Kaluđerski laz?

KOSOVKA DJEVOJKA, Uroš Predić, 1919.

Uz nužno izvinjenje potencijalnom čitaocu, potpisnik ovih redova ni danas nije siguran da ni malo beznačajni dio reprezenata gore opisanog političkog stava i mišljenja i dalje ne drži Miloša Obilića za realnu istorijsku ličnost, a njegovo sladostrasno paranje utrobe cara Murata za vlastito davno potvrđeno i osvjedočeno iskustvo.

Kad danas kažeš Milanu Kneževiću jeretičku konstataciju da Crnogorci govore i pišu crnogorskim jezikom, on će hitro, kao i Slaven Radunović, ili drugi ma koji predstavnik ne samo Demokratskog fronta, nego i bukvalno tuceta potpuno istih srpskih stranaka u Crnoj Gori, odgovoriti da to nije istina i da Crnogorci od Kosova govore i pišu srpskim jezikom. Što taj srpski jezik potiče tek od Vukove reforme iz sredine XIX vijeka Milan Knežević ne mora da zna niti ga to obavezuje. On je Srbin a to mu je više nego dovoljno!

Konačno, zamislimo golemu Vučurovićevu nevolju kad mora izgovoriti ime države Kosovo, čak uz njegov epitet l a ž n a? To da su osvajanjem kosovskih prostora još Balkanskim ratovima Crnogorci prije Srba osvojili Metohiju, a Srbi im rekli sikter iz nje, Vučurović ni zna niti ga interesuje. Nije se baš posrećilo tadašnjim otimačima Metohije ispod ruku crnogorskog generala Radomira Vešovića?

I tako je Kosovo kao sveta srpska zemlja po „kosovskom zavetu“ za sva vremena izgubljeno. Razlog je krajnje banalan: nikada srpski vlastodršci na Kosovu nijesu umjeli da u svojim komšijama Albancima i baštinicima istog državljanstva, prosto vide ljude. Trajno zarobljeni kosovskim folklorom Srbi su guslali istu pjesmu od nekadašnjih balkanskih sukoba do danas. To i danas čini Vučurović i drugi brojni Vučurovići svrstani u srpske stranke obavezno usmjerene protivu interesa države Crne Gore. Ima li ko da im sugerira da možda prikoče?

Da kosovski mit i danas u Crnoj Gori još uvijek truje i traje, govore brojna svjedočanstva iz školskih klupa, ne samo iz ravnodušnog komunističkog vremena. Na bezazleno objašnjenje nastavnika maternjeg jezika u Ugostiteljskoj školi „Sergije Stanić“ da među kosovskim junacima nema ni jedne istorijske ličnosti, da su i Miloš Obilić i devet Jugovića prosto izmišljeni, normalna zetska djeca su briznula u plač. Zar nema majke Jugovića o čijem liku su pisani toliki domaći i školski pismeni sastavi?

Škola je davno bila dužna da razgraniči što je mit a što stvarnost, pod jednostavnim uslovom da je škola zaista mogla biti naša!?

Ovako su nam skupštinske klupe odavno naseljene Vučurovićima i drugim očiglednim anahronizmima.