"Razmislimo kakav bi bio život da svi mogu savršeno da lažu ili da niko ne može da laže. Najviše sam razmišljao o ovome u vezi sa lažima o emocijama, pošto su to najteže laži, a emocije su glavni predmet mog interesovanja. Kad ne bismo mogli da znamo šta neko stvarno osjeća i kad bismo znali da to ne možemo saznati, život bi imao mnogo manje smisla. Sigurni u svoje znanje da svaka prikazana emocija može da bude samo varka sa ciljem da se neko zadovolji, prevari, ili da se njime manipuliše, pojedinci bi se prepustili slobodnim strujama, a afektivnog vezivanja bi bilo mnogo manje. A kada nikad ne bismo lagali, kada bi osmjeh bio sasvim pouzdan znak, uvijek tu kada osjetimo zadovoljstvo, a nikad na licu bez zadovoljstva, život bi bio siroviji nego što zaista jeste, a mnoge odnose bi bilo teže održati... Pomislimo samo da imamo prijatelja, saradnika ili ljubavnika koji je u pogledu emocionalne kontrole ili prikrivanja jednak tromjesečnoj bebi, dok je u svim drugim aspektima – u pogledu inteligencije, vještina, i tako dalje – jednak drugim odraslim osobama. Sama ideja je mučna. Mi, dakle, nijesmo potpuno providni kao djeca, niti smo savršeno prerušeni. Možemo da lažemo ili govorimo istinu, da primjetimo prevaru ili je previdimo, budemo zavedeni ili saznamo istinu. Imamo izbor – to je u našoj prirodi."
Pol Ekman
