Sloboda misli i javnog izražavanja mišljenja jedna je od kapitalnih ljudskih sloboda.
ŠTO PODRAZUMIJEVA SLOBODA MISLI I JAVNOG IZRAŽAVANJA
Čovjek ima pravo da misli i kad mu ono ustavom nije zajemčeno, pošto građani mogu javno iznositi svoj pogled na svijet, svoje stavove i mišljenja o ljudima, stanju i pojavama. Sloboda misli i izražavanja je u prirodi čovjeka, svojstvena njemu kao psihofizičkom biću i isključuje mogućnost svih oblika pritiska na svijest građana radi formiranja njihovog mišljenja.
Osim što je ljudsko pravo, ona je pretpostavka i uslov nizu ustavnih sloboda, a među njima su najneposrednije sloboda govora, štampe i sloboda vjerospovijesti, koje su oblici javnog izražavanja slobode misli i opredjeljenja. Sloboda govora znači mogućnost javnog ispoljavanja viva voce, živom riječi, tj. usmeno, a sloboda štampe mogućnost javnog istupanja, odnosno izražavanje svojih misli, stavova i pogleda preko štampe i drugih vidova obavještavanja. Za slobodu misli kao jedno od osnovnih ljudskih prava su se borili mnogi ljudi, a među njima i najveći umovi čovječanstva – Sokrat, Galilej i Đordano Bruno.
Suština slobode izražavanja u teorijskom i ustavnom smislu nalazi se u čuvenoj rečenici Galilea Galileja, koji je inkvizitorima što su od njega tražili da se odrekne svog saznanja da se Zemlja kreće odgovorio - „ipak se okreće“ - prihvatajući tako smrt i afirmišući slobodu izražavanja, odnosno slobodu čovjeka da kaže istinu.
Sloboda izražavanja znači negiranje organizovanog i nametnutog idejnog, intelektualnog i moralnog inkvizitorstva, tutorstva i komandovanja u odnosu na misao i ličnost čovjeka. (Jovan Đorđević)
SUDSKA PRAKSA
Sudovi u SAD su se suočili sa pitanjem ,,političkog govora“, zaštićenog jemstvom prvog amandmana na Ustav SAD. (Prvi amandman na Ustav SAD eksplicitno govori o slobodi štampe (freedom of speech and of the press). Američki sud je najradikalniji iskorak učinio 1986. godine u slučaju Texas protiv Johnsona, ocijenivši da je javno spaljivanje savezne zastave u konkretnom slučaju predstavljalo politički govor, te je pružio zaštitu počinitelju kojeg je država Teksas kazneno progonila u skladu sa svojim zakonodavstvom. (Branko Smerdel)
Sud je slobodu izražavanja tretirao kao osnovno ljudsko pravo, naglašavajući da je ona važna ne samo kao direktno pravo već i kao preduslov za demokratiju i druga ljudska prava. Sloboda izražavanja ima centralnu ulogu u zaštiti drugih prava po Konvenciji. Bez široke garancije prava na slobodu izražavanja koju štite nezavisni i nepristrasni sudovi nema ni slobodne zemlje, a nema ni demokratije. Ova opšta postavka je neporeciva.
Sloboda izražavanja po Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda nije apsolutno pravo, pa ostvarenje ove slobode, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati uslovima, ograničenjima ili sankcijama, predviđenim zakonom i koji su neophodni u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
Kroz tzv. test opravdanosti (justification test) koji sprovodi Evropski sud pri ocjeni da li je zadiranje organa javne vlasti u slobodu izražavanja legitimno, odnosno da li su mjere ograničene u uživanju slobode izražavanja srazmjerne legitimnom cilju, najprimjerenije se pokazuje da se vladavina prava ne može miješati sa pukom zakonitošću svake državne akcije.
Afirmacijom slobode izražavanja, kao kiseonika demokratije, i uloge medija, kao centralnog nervnog sistema u demokratskom društvu (Hiebert, Ray Eldon, Unguruit, Donald F. Bolm, Thomas W) stiglo se do pravne regulacije medija u kom ambijentu je medijsko pravo doseglo posve suprotni pol, štiteći medije od neobuzdanog autoriteta države. Praksa sudova koji su nadležni za pitanja medijskih sloboda, usaglašena s evropskim pravnim standardima, veoma je važan faktor ukupne slobode medija.
MEĐUNARODNI I DOMAĆI STANDARDI
Sloboda izražavanja kao generalna ideja vodilja i raison d'être medija nije samo politička deklaracija, već je par excellence međunarodni pravni standard čiji je sadržaj posebno definisan kroz izuzetno bogatu praksu Evropskog suda za ljudska prava i čija implementacija u društvu ujedno predstavlja preduslov za uživanje gotovo svih drugih ljudskih prava i sloboda.
Crna Gora je dužna da obezbjeđuje i jamči slobodu informisanja na nivou standarda koji su sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i slobodama (OUN, OEBS, Savjet Evrope, EU), dok su sudovi i drugi organi javne vlasti dužni da Zakon o medijima tumače i primjenjuju u skladu sa principima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, uz korišćenje prakse precedentnog prava Evropskog suda za ljudska prava.
Ustavom Crne Gore, odredbama člana 47, garantuje se sloboda izražavanja govorom, pisanom riječju, slikom ili na drugi način, s tim da se sloboda izražavanja može ograničiti samo pravom drugog na dostojanstvo, ugled i čast i ako se ugrožava javni moral ili bezbjednost Crne Gore.
Sloboda izražavanja predstavlja jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i preduslov je za njegov napredak, kao i za lično ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja zaštićeno je članom 10 Evropske konvencije. I vrlo se široko definiše šta sve predstavlja miješanje u ostvarivanje ovog prava, obezbjeđujući time krajnje široku mrežu prima facie zaštite.
Sud je svoju ulogu u razmatranju nacionalnih ograničenja slobode izražavanja opisao ovako: ,,Pri sprovođenju svojih nadzornih ovlašćenja, zadatak Suda nije da preuzima ulogu domaćih nadležnih tijela nego da, na osnovu člana 10, preispituje odluke koje su ta tijela donijela u skladu sa svojim ovlašćenjima...“ U tom smislu, Sud mora da se uvjeri u to da su domaća tijela primijenila standarde koji su u skladu sa načelima sadržanim u članu 10, kao i da su se pri tome oslanjali na prihvatljivu procjenu relevantnih činjenica. (Hertel protiv Švajcarske, 1998, tačka 46)
PRAKSA USTAVNOG SUDA CRNE GORE
Odluke Ustavnog suda CG donijete povodom slobode izražavanja možemo podijeliti u dvije grupe.
Prva grupa se odnosi na slobodu štampe, što je predmet ovog teksta, a druga na slobodu izražavanja u sudskom postupku.
U dvije odluke Ustavnog suda Crne Gore pokazaćemo kako slobodu izražavanja tumači Ustavni sud, pa samim tim zaključiti da li je prof. dr Boban Batrićević povrijedio Ustav Crne Gore.
Odredbama člana 118 st. 2 Ustava Crne Gore propisano je da sud sudi na osnovu Ustava, zakona i potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora, a članom 9 Ustava da su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.
U predmetu Už- III br. 87/09 od 19. januara 2012. godine, povodom teksta „Dželatov šegrt“ objavljenom u Monitoru, sa nadnaslovom „Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin“, koji sadrži niz uvredljivih riječi upućenih tužiocu, čiji sadržaj a i naslov teksta grubo vrijeđa čast i ugled tužioca, jer mu se imputira da je „glup, ružan i pokvaren“, da je „davao alibi za svakog ubijenog muslimana u Bosni“, da „mnogo od onoga što je stekao duguje upravo magarcima“ - „Ustavni sud, suprotno zaključku ova dva suda, smatra da se navedeni stavovi ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego da se radi o vrijednosnim sudovima, odnosno da se na konkretni slučaj nije mogla primijeniti odredba člana 20 Zakona o medijima, koja se primjenjuje samo u slučaju kada se radi o prenošenju neistinitih činjenica, a ne prenošenju nečijih vrijednosnih ocjena. Autor teksta, u konkretnom članku, po ocjeni Ustavnog suda, sa svog stanovišta reagovao je na politička, nacionalna, vjerska i istorijska gledišta, koja je tužilac prethodnim medijskim izjavama učinio predmetom javne polemike, odnosno da je profesionalna djelatnost tužioca takođe komentarisana kroz njegove političke i vjerske stavove“.
U predmetu Už-III br. 178/14, od 25. decembra 2017. godine, Milović protiv Ustavnog suda, Područni organ za prekršaje u Podgorici utvrdio je da su u radnjama okrivljenog ispunjeni svi elementi bića prekršajnog djela utvrđenog u odredbi člana 22 Zakona o javnom redu i miru te istog kaznio novčanom kaznom u iznosu od 600 eura.
Naime, okrivljeni je dana 12. jula 2012. godine, za vrijeme održavanja performansa Mreže za afirmaciju nevladinog sektora, kao aktivista navedene nevladine organizacije, neposredno ispred zgrade u kojoj se nalazi Ustavni sud Crne Gore, dok je trajala sjednica, učinio nepodobnim za upotrebu oznaku državnog organa, na način što je preko oznake, odnosno table „Ustavni sud Crne Gore“ nalijepio samoljepljivi papir na kojem je pisalo „Ustavni sud prve familije“.
Evropski sud za ljudska prava svojim odlukama je uspostavio hijerarhiju vrijednosti koje štiti član 10 Evropske konvencije, dajući različitim kategorijama izražavanja različit stepen zaštite. Unutar te hijerarhije, komentari o javnim pitanjima koje daju javne ličnosti ili mediji predstavljaju najzaštićeniji oblik slobode izražavanja.
Kako sud često navodi, sloboda izražavanja koja se jemči članom 10 Evropske konvencije predstavlja jedan od suštinskih temelja jednog demokratskog društva, a prema stavu 2 ona ne važi samo za ,,informacije“ ili ,,ideje“ koje se prihvataju ili smatraju uvredljivim, već i za ono što vrijeđa, šokira ili uznemirava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico, protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (g)).
U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
Ustavni sud primjećuje da se Područni organ za prekršaje u Podgorici bavio slobodom izražavanja, ali nedovoljno, s obzirom na to da nije primijenio test proporcionalnosti u konkretnom slučaju. Razlozi koje su dali sudovi u pobijanim odlukama se, po ocjeni Ustavnog suda, ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim, u smislu člana 10 Evropske konvencije, iz čega proizilazi da nije postojala ,,hitna društvena potreba“ da se, u cilju zaštite integriteta institucije, sloboda izražavanja podnosioca na ovaj način ograniči.
Pri tome, osporenim rješenjima nije postignut pravičan balans u zaštiti dvije suprotstavljene vrijednosti – slobode izražavanja podnosioca, sa jedne strane, i pravo državne institucije da zaštiti svoj integritet, sa druge strane. Na osnovu iznijetih razloga Ustavni sud ocjenjuje da ,,miješanje“ u pravo podnosioca na slobodu izražavanja nije bilo ,,neophodno u demokratskom društvu“ i da je osporenim odlukama podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno pravo iz člana 47 Ustava Crne Gore i člana 10 Evropske konvencije, pa je odlučeno kao u izreci.
U DEMOKRATIJI NIKO NE MOŽE ODGOVARATI ZA IZLOŽENO MIŠLJENJE
U tranzicijskim državama, gdje još živi sjećanje na teške kazne za svako ruganje vlastima (čl. 133 KZ bio je samo vrh ledenog brijega, a za vicmahere bilo je zaduženo prekršajno sudstvo i tužilaštvo), smatra se to izuzetno važnim izrazom demokratičnosti društva.
Nijedna vlast ne voli satiru, ali demokratska vlast je uzima kao nužnu korekciju svog ponašanja sa strane javnosti. Sloboda izražavanja štiti i one koji na ozbiljnost pojedinih problema žele ukazati rugajući se odgovorima, ministrima, generalima i vladi, crkvenim veledostojnicima, kao i crkvi. Oni koji se pozivaju na slobodu mišljenja i izražavanja misli zaštićeni su od diskriminacije jer svi i svako uživa Ustavom zajemčena prava bez obzira na „... nacionalnost“ (član 8 Ustava).
Ustavna zaštita slobode govora, koja se danas razvila u slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja u medijima, nastala je kao jemstvo onima koji misle drugačije od vlasti ili drugačije od većine svojih sugrađana. Ona je temelj demokratskog političkog sistema i zato se mora zaštititi i u slučajevima kada se duboko ne slažemo sa govornikom i njegovim mišljenjem (François Marie Arouet Voltaire: ,,Ja se ne slažem niti sa jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“).
Sudbina režima koji su onemogućavali slobodu govora i zbog toga bili nesposobni uvidjeti stanje vlastitih javnih poslova to najbolje pokazuje. Humor, satira i pravo ruganja i izrugivanja vladajućih prevažan je dio demokratije. Američki sudovi su polovinom XX vijeka uspostavili standarde prema kojima funkcioneri uživaju manji stepen zaštite privatnosti od običnih građana.
Sloboda mišljenja je osnov svakog demokratskog društveno-političkog sistema i ne znači slobodu pojedinca da misli ono što hoće i da to mišljenje nikome ne saopštava po načelu da se niko ne može pozvati na odgovornost za njegove potajne misli (cogitationes poenum nemo patitur), već uključuje slobodu izražavanja misli.
Prava pojedinca nijesu apsolutna jer su podvrgnuta ograničenjima koja nužno polaze od činjenice zajedničkog života u kojem živimo na određenom prostoru, jednakih prava drugih pojedinaca i interesa zajednice u kojoj živimo. Sudija Vrhovnog suda USA O. W. Holmes izražava ovaj problem na sljedeći način: „Istina je da prvi amandman SAD štiti slobodu govora, a nedvojbeno time nije zaštićen onaj tko u prepunom i zamračenom kinematografu, usred predstave iznenada bez razloga zaviče: 'Vatra!'“ Ili, u drugoj prilici, još duhovitije: „Jasno je da moje pravo da se razmahujem svojom šakom prestaje tamo gdje započinje nos drugog čovjeka“.
Kao princip, zaštita koja je propisana članom 10 Evropske konvencije odnosi se na svako izražavanje bez obzira na njegov sadržaj, koje distribuira neki pojedinac, grupa ili tip medija. Jedina ograničenja odnose se saglasno čl. 17 na širenje ideja kojima se promoviše rasizam i nacistička ideologija, podstiče mržnja i rasna diskriminacija. Zloupotreba slobode izražavanja ugrožava čast i ugled oštećenog, njegovo ljudsko dostojanstvo, privatni ili porodični život i predstavlja nedopušten zahvat te kompromituje slobodu izražavanja, relativizujući njen značaj u demokratskom društvu.
Nezaobilazan dio pravne tradicije Crne Gore utvrđen je članom 1000 Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru iz 1888. godine (ni svojim se pravom služiti ne moš, tek drugom na štetu il' dosadu), čime je uveden princip zabrane šikane u crnogorsku pravnu kulturu.
Na osnovu izloženog proizilazi da prof. dr Boban Batrićević, pišući kolumnu u kojoj je naglasio ,,da popovi Crkve Srbije ne pripovijedaju Hristovu vjeru, već šire mržnju i velikosrpstvo“, nije povrijedio odredbe člana 67 Ustava Crne Gore i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je Crna Gora u članu 1 Ustava definisana, između ostalog, kao demokratska država.
Naime, praksa Ustavnog suda Crne Gore, usaglašena sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, biće izazov za redovne sudove u narednom periodu, koji su u dosadašnjoj praksi u oblasti slobode izražavanja interpretirali nepoznavanje razlika između iznošenja vrijednosnih sudova i činjeničnih tvrdnji, odnosno iznošenja mišljenja, kao izjave koja ne sadrže činjenične konotacije i za koju se ne bi moglo dokazati da je neistinita (vrijednosni sud) i stilizacije koja može pratiti mišljenje kroz retoriku, ironiju ili satiru, u odnosu na iznošenje sudova.
(Autor je sudija Ustavnog suda Crne Gore u penziji)
