Gomila beskorisnih pravila vezanih za pandemiju zamara ljude. Sistem jednosmjernog kretanja u prodavnicama, obavezno nošenje maski na otvorenom, neprekidno čišćenje namirnica i paketa – treba li da nam ove stvari budu glavni prioriteti za suzbijanje širenja Covid-19?
Džozef Alen sa Harvarda je vanredni profesor koji proučava procjenu izloženosti i jedan od svjetskih stručnjaka za pitanja zašto su neki zatvoreni prostori lošiji od drugih zbog širenja virusa. Kao i drugi stručnjaci, saglasan je da su slabo provjetrene zatvorene lokacije najpogodnije mjesto za širenje SARS-CoV-2. Dakle, što duže ljudi provode u bilo kojem zatvorenom prostoru s drugim ljudima, to veći rizik predstavljaju za sebe i druge.
Pitao sam ga: Zar ne bi bilo bolje da uklonimo jednosmjerni sistem kretanja kako bi ljudi mogli brzo da obave kupovinu namirnica, kako ne bi morali dugo da čekaju iza onih koji upoređuju cijene ili drugih usporenih kupaca? Odgovor je da. Uklanjanje tih dosadnih strelica vjerovatno bi kupovinu učinilo sigurnijom, ali i manje stresnom.
Kompanije su, naravno, slobodne da nameću vlastita pravila, ali malo je vjerovatno da bi mnoge svjesno učinile kupovinu manje bezbjednom. Krivica je u javnoj zdravstvenoj zajednici što je previše sramežljiva u razgovoru o tome koja pravila ne pomažu, ostavljajući nas u spletu pravila i preporuka – i umorne od pandemije.
Pravila koja uvode države imaju još veći efekat na naš život i često su usmjerena na ljude bez transparentnosti. Moja država Rod Ajlend nedavno je postala jedna od najlošijih pet saveznih država kada je u pitanju broj inficiranih u odnosu na broj stanovnika, uprkos tome što je krajem ljeta Entoni Fauči, direktor Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti, pohvalio naša stroga pravila i dobru usklađenost. Kada je broj slučajeva rastao već krajem novembra, guvernerka Đina Raimondo održala je konferenciju za medije na kojoj je kritikovala građane zbog nepoštovanja pravila.
Ubrzo nakon toga, voditelj radijskog razgovora izgovorio je ono o čemu sam razmišljao. Ko su ti ljudi koji pune bolnice? Gdje oni žive? Kakav posao rade? Znamo li kako su dobili virus? I koja su tačno pravila kršili?
Kao što je savjetnik za kriznu komunikaciju Piter Sendmen rekao u ranoj fazi pandemije, politika javnog zdravstva koju ljudi ne slijede neuspješna je politika. To znači da čak i zaista čvrst, na nauci zasnovan skup pravila može propasti ako se ne saopšti s jasnim obrazloženjem.
U Masačusetsu, guverner Čarli Bejker usmjerio je svoju najnoviju rundu pravila na nošenje maski na otvorenom – nešto za šta su mnogi stručnjaci rekli da vjerovatno neće pomoći jer je izuzetno malo vjerovatno da će se virus prenijeti na daljinu vani. Britanska naučna savjetodavna grupa za hitne slučajeve ocijenila je nošenje maski na otvorenom od zanemarljive koristi.
Bejkerova ocjena ponukala je epidemiološkinju s Harvarda Džuliju Markus da na stranici Boston.com istakne da je u pitanju igranje pandemijskog teatra. „Kreiranje pravila javnog zdravlja način su za razbijanje povjerenja javnosti, što je neophodno za zadržavanje ljudi da budu uključeni u napore u javnom zdravstvu“, rekla je novinarima ovog portala.
„Mislim da ovakva obaveza – za koju ljudi znaju da je proizvoljna – više doprinosi smanjenju povjerenja nego smanjenju infekcija“.
Vilijam Hanidž sa Harvarda, koji proučava dinamiku širenja zaraznih bolesti, rekao mi je da ljudima nije potrebno još više pravila. Potrebno im je više informacija o načinu prenošenja virusa kako bi mogli preduzeti korake da ga izbjegnu.
„Kad stvari sročite da dobiju formu pravila, to navodi ljude da pokušaju da smišljaju načine kako da ih zaobiđu“, kaže on.
Pravila mogu da postanu oblik dezinformacija. Čini se da pravila u mnogim državama sugerišu da je šetnja na otvorenom opasna, a jesti u restoranu bezbjedno, ali Henidž kaže da je istina obrnuta.
Bejker je obavezu nošenja maski na otvorenom opravdao time što se na taj način šalje poruka. Poruka koju sam čuo bila je da pravila nijesu izabrana za naše zdravlje i dobrobit, već da bi se učinilo da naši politički lideri izgledaju kao da nešto rade.
Pravila bi trebalo da se donose samo uz dokaze u njihovu korist, izjavio je statističar i stručnjak za kriznu komunikaciju Dejvid Špieglhalter u članku za Guardian.
„Prečesto poruku oblikuju komunikacioni profesionalci koji rade na tome da najveći broj ljudi dobije poruku, umjesto da razmišlja o tome kako predstaviti dokaze kako bi ih najveći broj ljudi mogao da ih razumije, da im vjeruju i da onda sami odluče“.
Čujem razne čitaoce koji žele da urade ono što je ispravno, ali moraju da znaju gdje da usmjere svoje napore. Farmer sa Floride nedavno mi je napisao o umoru od pandemije koji pogađa njega i njegove komšije.
„Ono što se ovdje događa je da se istrošimo, utučemo i preopteretimo tako da, bez obzira na to koliko smo dobronamjerni, skloni smo da se zakačimo za nešto pogrešno“.
„Dakle, mislim da ljudi ovdje shvataju da je to ozbiljno... vole svoje komšije i ne žele da oni umru“, napisao je. Ali pitaju se koliko truda treba uložiti u dezinfekciju namirnica i kuhinjskih šankova – nešto što su neki mediji preporučivali proljetos, kao i nošenje rukavica na benzinskoj pumpi, dezinfekciju kreditnih kartica i puštanje paketa da vani odstoje nekoliko dana prije otvaranja.
Harvardov stručnjak za ove bolesti Henidž kaže da dosadašnja nauka ukazuje na primarni rizik koji dolazi od onoga što on naziva tri C (Close contact – Closed spaces – Crowds) – bliski kontakt, zatvoreni prostori i gužva. Kaže da se u Japanu, gdje su imali nekoliko smrtnih slučajeva Covid-19, ljudima savjetuje da to izbjegavaju – ne samo da u tim situacijama nose maske, već da ih ograniče ili potpuno izbjegnu.
Mjesto na kojem se informativni haos može riješiti je CDC. U ohrabrujućem trendu, ova agencija počinje da daje preporuke objašnjavajući zašto će vjerovatno poboljšati javno zdravlje. Agencija je navela dobre razloge zbog kojih bi ljudi trebalo da izbjegavaju putovanja za praznike, uključujući mnoge kombinacije ova „tri C“.
Upravo su izdali nove smjernice kojima preporučuju maske kada su ljudi u zatvorenom van svojih domova ili se ne mogu držati dalje od drugih. I upravo su skratili period karantina za ljude izložene virusu sa 14 dana na 10, ili sedam ako na kraju dobijete test. Ponovo je obrazloženo objašnjeno – u nekim slučajevima inkubiracija može da traje pune dvije sedmice, ali većina ljudi simptome razvije prije toga. Kraći karantinski period i dalje može da smanji prenos i omogući bolju usklađenost.
Bilo bi divno kada bi CDC takođe mogao da počne da nam govori koja pravila i preporuke vjerovatno neće
