Ja sam 52-godišnja žena i, prema tome, navikavam se da budem nevidljiva. No, ipak to i osjećam. Zapravo, sve ovo izgleda kao da sam dio nečega osporavanog.
Na jednoj strani, izrazito artikulisana vojska dobro organizovanih aktivista maršira kako bi me uvjerila da ne moram da potonem u neznanju uprkos naporima društva da mi stavi džinovsku papirnu kesu preko glave; da su preda mnom moje najbolje godine i da je mnoštvo blistavih platformi, veb lokacija i zajednica tu da ojača moj identitet dok ulazim u srednju starost i idem dalje. Ako želim da pokrenem sopstveni biznis, nosim šljokice u supermarketu, naučim finski ili počnem uzgoj ovaca, starost ne bi trebalo da predstavlja prepreku. Podrška za mene!
S druge strane dolazi legija novih lica, ističući, s nospornim statistikama i činjenicama na njihovoj strani, da sam počela da klizim u očigledno neizbježnu sebičnost i da svakog trenutka mogu da postanem odlučni reakcionar, da svrstavam one koji imaju iznad onih koji nemaju, podržavam establišment i uglavnom zavještavam katastrofu generacijama koje dolaze. Na kraju, moja kohorta je glasala za Brexit, čvrsto se pozicionirala na stambenoj ljestvici i sada ima koristi od programa vakcinacije koji je povezan sa starosnom dobi. Ima mnogo toga da se sačuva.
Oba pristupa imaju određenu legitimnost; no ipak, oba mi stvaraju osjećaj potapanja. Da li bi trebalo da insistiram na svom daljem značaju za kulturu ili da pustim u igru one koji imaju manje bora?
Sredovječne čirlidersice s pravom se usredsređuju na okrutnost upućenu mnogim starijim ljudima, a posebno ženama, na rigidne pretpostavke i strukture patrijarhata; zabranu ideje da su žene, nakon što prestanu da budu korisni predmet seksualne želje i reprodukcije, manje vrijedne; i da njihova iskustva i stručnost u širem svijetu takođe funkcionišu u skladu sa zakonom smanjenja prinosa, zbog čega izgleda kao da njihov profesionalni kapital opada upravo u trenutku kada se povećava rast njihovih muških kolega.
No, u mnogim od ovih inicijativa postoji nešto neprijatno vođeno statusom; koncepcija uspješnog života kao nečega što pažljivo sastavljamo – posao, porodica, dom – a što zatim moramo zaštititi od amortizacije ili grabežljivosti. Ove konstrukcije su takođe izvedene iz klase i bogatstva; vizije osnaživanja i oslobađanja, njima svojstvene, često potkrijepljene izuzetno specifičnim razumijevanjem uspjeha. Kako bi izgledalo da ono što smo tražili da sačuvamo ili proširimo nije naše mjesto u buržoaskoj hijerarhiji, već intelektualna sloboda, radikalniji senzibilitet?
Ovo ne znači da negiramo ejdžizam, odnosno diskriminaciju na osnovu starosti, koji mnoge od nas razljuti do suštine, narativ podjele koji će nas sve potopiti. Na primjer, kada pročitam da je veća vjerovatnoća da ću biti neprijateljski raspoložena prema vojvotkinji od Saseksa – riječima jednog komentatora, sklonija da je doživljavam kao „nemilosrdnu operaterku“ ili „duboko lažnu Dajanu“ – znog mojih godina, osjećam se i odbačeno i jadno, kao da je sposobnost da razumijem sile mizoginije i rasizma koji su oblikovali njenu priču nekako izvan mog domašaja. Uopšte nije tako.
I kad vidim mlađe generacije mislilaca, opravdano bijesne zbog efekata koje su političke i ekonomske odluke imale na njihov život, otimajući ih iz Evrope, ugrožavajući njihovu sposobnost da stvore stabilne domove, uništavajući okolinu, kako za to optužuju starije generacije, osjećam se veoma nervozno. Shvatam, ali strahujem kad pomislim kuda bi mogli da vode takvi mrtvi i prikriveni načini razumijevanja različitih grupa ljudi.
Protekla godina je pogoršala situaciju: svi osjećaju poteškoće i, zaista, svima je teško. Moja svekrva, najdruželjubivija 86-godišnjakinja koju poznajem, zaglavila je u svojoj kući i nije mogla da ide tri puta sedmično da igra karte – bila je zaštićena od bolesti, ali zagušena beskrajnim ponavljanjem kviza „Potjera“; moje 22-godišnje kumče, čije prebivalište bi trebalo da mi bude nepoznato, kod kuće sa svojom majkom, veselo se raspituje o mom blagostanju tokom poziva putem Zooma, što mu je sigurno veoma dosadno; moja dvogodišnja nećakinja, koju svi obožavaju, odsječena je od vršnjačke grupe sličnih znatiželjnih i energičnih mališana.
Žao mi je svih nas. Moram li, povrh svega ovoga, da biram između slike sebe kao živog, ali tragično zanemarene sredovječne osobe i embrionalne kučke?
Kad bi se bar nešto od toga ličilo na mene, govorim u sebi, pokušavajući da iskočim iz jedne sedmice u narednu što manje nevolje i što više zadovoljstva. Osjećaj je, kako to neprekidno ističu oni iz određene starosne grupe, jednako uzbuđujuć, nestalan, maštovit i nedovršen kao u mladosti.
Svakako, slika se mijenja: ona dostignuća koja bi prije nekoliko godina bila isplativa sada su zamijenjena očekivanjima da mi kiša ne uništi krov iz sedmice u sedmicu, dok je odlazak u A&E zamijenio Netflix, ali princip je isti. Dajte sve od sebe, potrudite se da nikoga ne povrijedite i izbegavajte upadanje u takve rupe. To je dovoljno dobro, zar ne?
Aleks Klerk piše za Guardian i Observer
