Koliko god bili naredni za razna iznenađenja i koliko god naš horizont očekivanja bio spreman da bude iznevjeren, čini se da je gotovo nemoguće ne zapitati se jesmo li kolektivno junaci nekog od Beketovih ili Joneskovih neobjavljenih komada, ili smo prosto stanovnici zemlje koja je za tek nekoliko mjeseci pretvorena u grandiozni teatar apsurda. Kažem stanovnici, jer potonjih pola godine u Crnoj Gori se stanuje, u Crnoj Gori se ne živi. Jedino što u ovoj zemlji danas živi punim plućima jeste apsurd. Zdrav razum je suspendovan, a jezik zavezan za zube.
Drži jezik za zube, rekli bi stari. A stari su nekako poslovično mudri i njihova se ne dovodi u pitanje. Proces koji je počeo 30. avgusta ovih dana doživljava svoj vrhunac. Čak i najveći pesimisti među nama nijesu mogli ni pretpostaviti da će jedna nastavnica, jedne osnovne škole biti gonjena zbog slavljenja pobjede nad fašizmom?! Da će protiv nastavnice koja đecu uči antifašizmu biti pokrenut proces?!
Nije da ne znamo da je Crna Gora već debelo u živom blatu neofašizma, ali ovakve eksplicitne manifestacije jednom poražene ideologije, vjerujem, nijesmo očekivali. Dobro, možda i jesmo, ali smo se nadali da će za metastazu karcinoma koji razara tijelo građanske Crne Gore ipak biti potrebno neko vrijeme. Ali, kako stvari stoje, nije potrebno vrijeme. Vrijeme je relativna kategorija, rekao bi Ajnštajn. Ako uzmemo da je nova crnogorska vlast materija, onda će ona svojom masom i gravitacijom iskriviti prostor i vrijeme. Toliko će ga iskriviti da će u njihovom novonastalom svemiru nastavnici đacima držati slovo o podvizima i stradanjima ravnogorskog četničkog pokreta, a ako se kakav nastavnik novog univerzuma kojim slučajem odmetne, pa sa svojim učenicima proslavi Dan pobjede nad fašizmom, taj i takav će trpjeti ozbiljne posljedice svoga skandaloznog i nepromišljenog postupka. A možda, u skoroj budućnosti ministarstvo šovinizma obrazuje i posebno odjeljenje za borbu protiv antifašizma. Recimo, probran i obučen odred vatrogasaca koji bi vršio pretrese sumnjivih domova i plijenio literaturu koja nije u skladu s istorijskim istinama srpskog sveta.
Pronaći sve knjige koje slave antifašizam, a onda ih na gomili zapaliti! Jer, zna se kako se postupa s nelegalnom robom. Farenhajt 451 u režiji Vesne Bratić. Umjesto Reja Bredberija, autor bi mogao biti Dragan Koprivica. Ili neka druga opskurna silueta iz Udruženja književnika Crne Gore. Možda i izvjesni svetosavski pjesnik, novopostavljeni direktor jednog od mnoštva direktorata pri ministarstvu čija ministarka želi smrt Latinki Perović?
Zanimljiv je rudnik iz kojeg ministarka šovinizma iskopava kadrove za apostolat kulture, prosvjete, nauke i sporta. Kao da je odjednom na površinu isplivao sav talog srpskog polusveta. Oni koji su do juče svoju mržnju odašiljali s ličnih naloga na nekoj od društvenih mreža, danas to čine s pozicija vlasti. Dok se sve to događa u zemlji, vjerujući premijer obilazi inozemstvo i demonstrira svoje nadnaravne moći. Doduše, brda ne pomjera, već ih valja, ili što bi narod rekao – masno laže. Laže o svom mentoru Amfilohiju Radoviću, jer, samo notorni lažov će najslavnijeg sijača mržnje nazvati pomiriteljem i slugom Božjim. Uz brižljivo odabranu scenografiju beketovskog pozorišta, kao neizostavan i ključni segment ide i opšte mjesto o stradanju Srba uvijek i svuda. Narativ o ugroženosti nije bogzna kakva novina, ali je fascinantna upornost i istrajnost u toj davno konstruisanoj laži. U prilog tome da je sve dio većeg plana govori i dobro poznata mantra o statusu srpskih pisaca u crnogorskome obrazovnom sistemu. Oni su, po pravilu, proćerani iz udžbenika i čitanki, a sve s namjerom da se zatre srpstvo vaskoliko. Istina je nešto drugačija: svi ti pisci su u udžbenicima i čitankama. Nikad nijesu ni izašli iz njih.
Pod dimnom zavjesom laži o njihovom povratku u čitanke (da bi nekog vratili, morate ga prvo izagnati), nekako nam promiče pogolema srpska laž – vratićemo srpske pisce u čitanke, vratićemo Njegoša! E, pa, gospodo, Njegoš nikada nije bio srpski pisac. Njegoš nikada nije pisao na srpskom jeziku. Da jeste, ne bi Dušan Bogosavljević 1927. godine prepričao, prepjevao, odnosno, preveo Gorski vijenac na srpski jezik! Te su tako Srbi umjesto Gorskog vijenca, čitali Gorski venac, sa sve, kako sam prevodilac kaže: promenama sitnijim i krupnijim, zamenama provincijalizama i arhaizama današnjim rečima, ukidanjem apostrofa, i tako dalje i tome slično. Dakle, srpskog pisca Njegoša Srbi prevode na srpski jezik. A sve to izgleda nije bilo učinkovito, pa su prošle godine uradili i strip?! Njegoš u stripu, prigodno promovisan u režimskom tabloidu Vijesti. Možda će ga srpski čitaoci konačno razumjeti. Mada, sumnjam, sve i kad im se nacrta. Zato i ne čudi što i dan-danas ne razumiju Crnu Goru. Zar su Englezi ikada zaista razumjeli Viljema Batlera Jejtsa?
Dok se u republici nastaloj na genocidu slavi taj isti genocid i otkriva spomenik nobelovcu Peteru Handkeu, najpoznatijem negatoru bošnjačkog stradanja, u Crnoj Gori poput pečuraka niču pristaše Handkeovih svjetonazora. Kao da nije dovoljno što je i sama negirala genocid, jedna od režimskih prvakinja, znana i kao znak i označeno, znakovita, ali beznačajna, ničim izazvana staje u odbranu Muharema Bazdulja. Bazdulja, iliti od milja Bazda, koji u društvu Handkea i Nemanje Kusturice slavi tekovine genocida. Hoćemo li zapušiti noseve pred nesnosnim bazdom fašizma koji preplavljuje sve oko nas? Ili ćemo ipak nešto učiniti?
