Sa nestrpljenjem sam čekao knjigu „Putem svile" autora Hamze Ridžala i Ediba Kadića.
I sam zaljubljenik u putopise , a posebno u ovaj dio svijeta, pratio sam njihove objave na društvenim mrežama iz dana u dan.
Tehnologija je današnjem čovjeku obezbijedila puno toga. Ako želite otići u neki dio svijeta ako imate imalo "više novca" to je lako izvodljivo.
Ako želite nešto da saznate možete ukucati traženi pojam na guglu. Takođe, možete i na kablovskoj televiziji pratiti brojne kanale o putovanjima, običajima, hrani u raznim dijelovima svijeta.
Ali ono što čovjeku današnjice nesumnjivo fali jedoživljaj stvarne avanture. Uljuljkan konzumerističkim navikama i načinom života čovjek je lišen toga.
Zato je poduhvat koji su izveli Hamza Ridžal i Edib Kadić hrabar, zanimljiv i neobičan. Stari pasat karavan je bio njihova kamila kojom su prešli oko 6 000 kilometara .
Na tom putu autori će sresti hiljade ljudi, napraviti hiljade fotografija i video zapisa.
Imati toliko doživljaja i utisaka za cijeli život.
Kada su se vratili nazad u Bosnu valjalo je stati, dopustiti da se sve slegne a onda se dati u pisanje jedne ovakve knjige.
Da budem iskren, teško je danas napraviti publikaciju ove vrste a zainteresovati širu publiku za nju.
Vjerujem da će ovo biti izuzetaki imam puno razloga za to.
Prvo, knjiga je jednostavno koncipirana. Izdijeljena na 18 poglavlja. Poglavlja su postavljena logično hronološki, od početka do kraja puta.
Poglavlja prate adekvatne fotografije i mapa područja koje je obuhvaćeno.
Tekstovi u knjizi su jednostavni, poetični i čitljivi.Teksta nije ni malo ni mnogo. Taman da pokrije temu i da najvažnije informacije.
Kada pođete jednim ovakvim putem kao što je Put svile, vazda rizikujete da istorija ,,pojede" sav prostor u knjizi. Autori su to odlično izbjegli lijepo komponujući savremene prilike sa istorijskim faktima i legendama.
Posebno ćemo puno naučiti o Samarkandu, tom caru gradova kako ga je nazvao Edgar Alan Po. Ali ćemo puno toga novog saznati i o Timuru, njegovoj omiljenoj ženi Bib hanumi, o prelijepim džamijama, crkvama, medresama, dvorcima.
Dok su jezdili ovim najpoznatijim drumom u ljudskoj civilizaciji, autori su morali bar na trenutak zamisliti sve te silne vojske, trgovačke karavane, pustolove i ludake.
Dah prošlih vremena je tamo sigurno jači nego na nekim drugim meridijanima.
Puno je citata o putovanjima i njihovom značaju. Ali prije svega, svako putovanje je put do sebe, do onih najtajnijih mjesta duše kojih čovjeka do tada nije svjestan.
Putovati znači postati bogatiji za ogromno iskustvo.
Shvatiti koliko smo mali pod zvjezdanim plaštom, uz sve to i ukleto prolazni.
Zato se čovjek uporno trudi da da neki smisao svom kratkom boravku na Zemlji.
Zato je i uporno krstario drumovima prkoseći pijesku iz pustinje, prkoseći valovima Amu Darje, prkoseći bolestima, prkoseći sudbini.
Čovjek je duboko svjestan da će svi oni biti tu i poslije njega, ali će on, makar privremeno biti pobjednik.
,,Putem svile" je odlična putopisna knjiga. Zanimljiva, dinamična, na trenutke sjetna i humorna. Ali je ona, kao i svaki putopis, puno više od toga.
Živi smo dok imamo želja.
Želja nas vodi do predjela za koje smo mislili da ih nikada nećemo vidjeti.
Putovati znači željeti, a željeti znači da smo još živi.
Putujte sa Hamzom Ridžalom i Edibom Kadićem.
Ko zna, možda vam ono što mislite da je nemoguće nakon ovog čitanja postane vrlo moguće.
Još ako je želje, eto putovanja...
A putnik je u Božijoj milosti...
To je onaj fenjerdžija koji je svjetlost donio u svaki kutak svijeta...
Jer mu je On osvjetljavao puteve...
