Piše: Saša ĐUROVIĆ
Prije nego li elaboriram glavnu temu moram se osvrnuti na izbor nekih Đukanovićevih ministara, pa nerado priznati da me u nekom segmentu to podsjeća na jednu, ne tako davnu epizodu iz političke Srbije.
Drug član Radiša: U UO PTT Srbije neko bijaše “uglavio” zlosretnog Radišu Uroševića narodnog pjevača, ni krivog ni dužnog. Obzirom na to da sam imao uvid u reference većine namještenika - a živo me zanimalo šta je to preporučilo Radišu - vidio sam da je u njegovim referencama pisalo da je bio radio amater i zamislite samo, citiram, “ima dobru komunikaciju sa direktorom PTT u Kragujevcu!?” A onda, kad su već ustoličenog Radišu pitali kako misli da radi nešto o čemu pojma nema, on je odgovorio: “Pa, naučiću!”
Bojim se da su neki Đukanovićevi ministri Radišinih referenci. Da će se učiti zavaljeni u fotelje, “u hodu”, kako se to kaže. A tad se prave greške, u koracima. To je pogrešan pristup. Pri tom bih se ja najmanje bavio gospođom Vučinović kojom su se bavili u nekoj kontakt emisiji, a Zoran Vukčević nije umio da je odbrani.
Veselje nakon hapšenja Miškovića: Nije ministar bez portfelja sporan. Neki drugi su. Širom regiona je odjeknula vijest da je uhapšen Miroslav Mišković, a onda i da je prijetio, navodno, potpredsjedniku vlade. Ne vjerujem da je toliko glup baš, a i nema dokaza, nema video zapisa. Slučaj Mišković nije iznenađenje ali, nešto drugo mi je zanimljvo. Sreća, sreća radost, sui generis seirenje većine srbalja na vijest o hapšenju Miškovića. Kao da će im to donijet nešto dobro, kao da će oni živjet bolje, pa se raduju. Ne samo prost plebs nego i intelektualci.
Sa Žarkom Jokanovićem sam imao javnu prepisku pa sam ga smjestio tamo đe pripada, u politički suteren jer, on se toliko neukusno radovao hapšenju Miškovića, a do juče je bio prvi uz članak Dušanu Mihajloviću. U takvim trenucima zaista povjerujem da je tačna ona u Srba: „da komšiji crkne krava“. Ne aboliram od takve izreke ni ove, nove Crnogorce; naprotiv - isto je to. Da se kojim slučajem nešto slično desilo Đukanoviću, prvo bi se obradovali ovi koji su mu jako bliski; dobro, možde ne svi - al’ bi većina. Takav je mentalitet sela.
Pa evo, odmah po privođenju Miškovića televizija Vijesti je emitovala prilog u kom se kaže da je Mišković otvorio Delta city u Podgorici uz prisustvo Đukanovića. Pa kakve to ima veze? Kad nekom zavidite - onda mu želite sve najgore, makar vam on personalno, ne uradio ništa nažao. A zavist ne samo da je grijeh nego je i odvratna. Uzgred, vidjeh da Suzana Mančić potpisuje „knjigu“ upravo u Delti pa me živo zanima koja je “pamet“ dovukla taj socijalni talog da bude uzor djeci u Crnoj Gori?! Elem, nečije hapšenje vam neće donijet dobro, dobro će vam donijet isključivo vlastiti rad. S’ neba pada samo snijeg, kiša, ponekad meteor a kometa - ređe.
Pučina i stoka: Najlakše je sjedjet skrštenih ruku navijajući da uhapse nekog, mrskog vam neprijatelja. A vama džepovi jednako prazni! Il je narod za zadovoljenje kosmičke pravde?
Pa ne bi veliki vladika Rade napisao „ pučina je stoka jedna grdna“ da je tako. A ja Njegošu u konkretnom slučaju apsolutno vjerujem! Žarko Jokanović mi je zamjerio što sam napisao da je konačno zadovoljen njegov primitivni poriv personifikovan u zavisti. A bliska mu saradnica - otpisujući mi - izreče ordinarnu glupost: “moj deda je govorio, nikad treće koleno ne uživa, ako su deda i sin krali“. Šta je krivo treće koleno? Šta je kriv nečiji unuk? Strašno je - i prosto je za žaljenje koliko je zavist ovladala ovim jadnim narodom, il je to oduvjek tako al se u teškim vremenima bolje vidi.
Ne vjerujem da će se u Crnoj Gori, uskoro makar, dogodit „slučaj Mišković“, a stekli su se uslovi. Eto i Vučić je shvatio pa je rekao na RTS da je hapšenje Miškovića pomak Srbije ka EU! A Đukanović je u ekspozeu još, ko je pažljivo slušao, rekao da je neophodno prvo uredit državu pa očekivat strane investicije. Znam šta se podrazumijeva pod “uređenjem države“ po evropskim uzusima. A, smiješno je, prosto, kad čujem ove koji su se obogatili naprasno - a dobro ispeglali biografije - kako su oni u stvari bogati „od kuće još“!
Starobogašataši i nova klasa: Pa se sjetim da sam, tamo krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, nerijetko „posuđivao“ od oca automobil - a onda i od strica rođenog - i da sam tako bez dozvole vozio glavnom, Njegoševom ulicom, koja je tad bila otvorena za saobraćaj. Ali, nešto se ne sjećam da sam se mimoilazio sa više od jednim eventualno dva automobila. Kako to da tada, ti koji su bogati „od kuće“ od davnina, nijesu imali auto?
U mom komšiluku, kao sad da gledam, auto su imali dobri čika-Žara Karović, brat poznatijeg Nikole, najpoznatijeg po tome što je pjevao Titu. Čika-Žara nije pjevao nikom al’ bijaše ljudina. Vozio je crni mercedes, željezarin, onakav u kakvom se vozio Tito. Vodio je čika-Žara računa o tom mercedesu bolje nego da je njegov. A auto u vlasništvu, pored kadeta mog oca, su imali još i Milatovići - ostin; krem boje, je l’ tako bijaše Tiho? Čika Vojo Cerović, profesor, golootočanin, je imao sitroen GS, boje slonova kost, i neki Milivoje u zgradi preko puta je imao pežo 404. Bijeli. Auto više nije imao niko u tih obližnjih deset-petnaest zgrada! Bilo je još par zastava101, ako se to računa u automobile.
Novak Kilibarda - koji je živio u zgradi do - nije vozio nikad, a mogao je kupit auto, da se ne lažemo. S’ lakoćom kakvom sam mu ja kao dječačić kupovao Politiku pa ga tako valjda i uveo u istu. Kako to da ti „bogati od kuće“ nijesu imali auto tada? Nešto mi je ta priča neuvjerljiva, da ne kažem potpuno lažljiva u većini.
Tajkuni naši i istorija njihova: Beogradski advokat Božo Prelević mi skoro reče da je jedan tajkun ne tako davno prodavao parfeme u Budvi, a nije pojma imao da ja znam da je isti taj tajkun prodavao povrće na Zelenom Vijencu 89. godine. I to nije sramota, taj Milo Đurašković, vlasnik „Nibens grupe“ koji je uhapšen sa Miškovićima je bio pristojan mladić, radio pošteno - jer prodaja na pijaci nije nepoštena radnja - tim prije jer je pomagao majku i sestru koje su ostale u nekom selu kod Berana. Ali, u čemu je suština ?
U tom da, obzirom da Mila nijesam vidio više od 20 godina, budem zaprepašćen činjenicom da je Milo tajkun i da je nakrao (dobro: nauzimao) dvadesetak miliona eura!? Metamorfoza od pijačnog prodavca do milionera, sa kućom od par miliona eura i ljubitelja umjetnina od kojih je neke imao u posjedu. Milo, koji bijaše čuo samo za Van Gogha - jer za njega zna svak ko je malo išao u školu. A tada skromni i smjerni Milo nije bio loš đak. Sve ovo kao pokazatelj da je Milo Đuraškovic milioniti primjer validnosti teorije da se pojedinac ne može enormno obogatiti bez pomoći nekoga iz vrha vlasti!
Ko je Milu bio konekcija za Miškoviće i milione - da li zemljak Žarko Obradović il neko drugi manje je bitno - ali to je prosto tako! Bilo bi zanimljivo znat koliki je postotak novoobogaćenih u regionu koji su se obogatili van državne grbače?!
Svijest državnih službenika: Ne bih da se bavim slučajem Budva, nijesam se temeljno bavio materijom, ali mi je neko, ko jeste, rekao da jedan od procesuiranih ima 25 stanova u vlasništvu!? Zamislite svijest nekog ko ima potrebu uopšte, da ima 25 stanova u Budvi? Otkud tolika halapljivost, abnormalna alavost!? To ne znam ali, znam da onaj ko je “bogat od kuće“ nema potrebu za tolikim materijalnim bogatstvima ma kako ga zapalo.
Oduvjek je upravo srazmjerna relacija „što veća sirotinja to veći apetiti“ Otud valjda i odomaćena poslovica: “gladnoga nikad najest“. Adler to naziva nadkompenzacija, no to je duga priča. Pričam o karakteru. A taj „karakterni sadržaj“ je EU davno spoznala. Kao Vučić, kome još uvjek ne vjerujem, što je spoznao tu njihovu spoznaju. Još onda kad je Kacin rekao: “to što se delije igraju, to su srpska posla, takva Srbija ne može u EU!“
Reći će neko iz EU uskoro i da njih ne zanima model „pod Lovćenom zeleni se trava“ ako izostanu konkretni rezultati! A konkretan rezultat će biti Đukanovićevo „uređenje države“. Sad će bit zanimljivo vidjet da li će država Srbija uspjeti da procesuira Miškovića bez tektonskih poremećaja, ako je istina, a jeste, da je on finansirao skoro sve partije i lidere im. Ako „propjeva“ Mišković ima da zasijeni „slavuja iz Mrčajevaca“. Mnogima neće biti dobro. Damoklov mač se nadvio nad Srbijom koja želi u EU. Djelanje u pravcu dobijanja pristupnih pregovora s’ jedne i ogroman strah od Miškovićeve istine sa druge strane. Šta će prevagnuti pokazaće vrijeme.
