Predsjednikov prijedlog za donošenje zakona o obeštećenju „golootočkih žrtava“ iz Crne Gore ima toliko praznina i objektivno ne nadilazi sada već u Crnoj Gori uobičajeni manir oficijelne vlasti da umjesto stvarnih rješenja nudi populističke fantazmagorije u službi njenog krajnjeg cilja – obezličiti i uništiti Crnu Goru. Doduše, može mu se pripisati i „dovitljivost“ da se na tobože neprimjetan način stavi do znanja Trampovo-Putinovskom frontu da u tridesetoavgustovskoj parlamentarnoj većini imaju sigurnog saveznika, odnosno da je anticipativno sračunat na mogućnost ukidanja odgovornosti za vlastitu izdaju Crne Gore koja je, ako je takvo što moguće, sramnija i od one iz 1948. godine, kaže u intervjuu Pobjedi akademik Radovan Radonjić.
Profesor Radonjić je jedini na ovim prostorima dao utemeljenu i na istorijskim činjenicama zasnovanu analizu dešavanja na Golom otoku, čiju vjerodostojnost je potvrdila i američka i ruska strana. On naglašava da nikad socijalistička Jugoslavija i Crna Gora nijesu zanemarivale žrtve jugoslovensko-sovjetskog sukoba iz 1948. godine.
Najava predsjednika Jakova Milatovića da će inicirati donošenje zakona o obeštećenju „golootočkih žrtava“ iz Crne Gore, peti je pokušaj te vrste u našoj zemlji. Zašto prethodni pokušaji nijesu uspjeli i zašto predsjednik baš sada otvara ovo pitanje?
Radonjić: Za odgovor na Vaše pitanje potrebna su mnoga prethodna objašnjenja. Radi se o stanovištu šefa države, a ono po drevnim i dalje važećim zakonima vlasti i vladanja mora biti promišljeno, cjelishodno i neizbježno u službi dobra i napretka društva i države. Ciceron nije slučajno rekao da je služenje državi „najljepši zadatak mudrosti i veličanstveni dokaz odvažnosti“. Taj posao može da obavlja jedino onaj ko drugima služi za primjer, ko je kadar „da pruži svojim sugrađanima kao ogledalo blistavu čistotu svoje duše i svojega života“. I, dakako, onaj ko je obrazovan. Jer, kaže dalje Ciceron, samo visokouman, svestrano obrazovan i vrlinama obdaren državnik može pružiti onoliko koliko se od njega očekuje, naročito u onim situacijama kada u društvu, kao i u muzici, usklađivanjem najrazličitijih elemenata, treba da se postigne „srećna harmonija“.
Ima li te „srećne harmonije“ u ovom slučaju ili je to samo pokušaj da se rehabilituju nekadašnji politički zatvorenici iz Crne Gore, koji su bili na strani Moskve u sukobu Staljinovog Sovjetskog Saveza sa Jugoslavijom Josipa Broza Tita?
Radonjić: Formalno, moralo bi se pretpostaviti da ima, budući da bi svaki čovjek, a kamoli šef države, u principu, trebalo da zna – što smije htjeti.
Osim toga, predsjednikovo stanovište je apodiktičkog karaktera, što bi trebalo da znači da je on sasvim siguran u to:
a) da su svi golootočki zatvorenici bili nevine žrtve jednog zločinačkog režima, čije se vrijeme vladanja s razlogom kolokvijalno označava kao „pedeset godina (komunističkog) mraka“;
b) da tim nesrećnicima nikad niko do sada nije pružio neku utjehu za nepravedno pretrpljene muke i poniženja – za koje se mora priznati da jesu bili krajnje teške i nečovječne! – te da u tom pogledu gotovo ništa nije promijenjeno ni nakon usvajanja Deklaracije o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti, što je uradila Skupština Republike Crne Gore, na sjednici održanoj 16, 17. i 18. januara 1992. godine, iako je tom Skupštinom predsjedavao jedan od pomilovanih informbirovaca, koji su po povratku sa Golog otoka bili tretirani kao ugledni građani – profesori i čak rektori Univerziteta „Veljko Vlahović“, direktori preduzeća, poslanici te Skupštine i drugi društveni i politički aktivisti i slično;
c) da gospodin predsjednik dijeli mišljenje da je jedina stvarna odgovornost kažnjenih u crnogorskoj 1948, bila kako gospodin Milan Knežević reče u svojoj podršci predsjednikovom prijedlogu, jedino to što su ti ljudi „drugačije mislili“;
d) da je gospodin predsjednik siguran u to da kao argumentaciju uz svoj prijedlog, umjesto njegovog podrobnijeg objašnjenja sugrađanima, pruži onu Ciceronovu „kao ogledalo blistavu čistotu svoje duše i svojega života“;
e) da je upravo sada, u fazi sazdavanja Tramp-Putinovog „pakta o nenapadanju“, pravi trenutak da se ispunjenjem „duga prošlosti“ prema žrtvama Golog otoka stvori u Crnoj Gori toliko potrebna „unutrašnja harmonija“ i „vanjskopolitička sigurnost“.
Da li smatrate da je tematika Golog otoka suviše kompleksna za pristup koji ima predsjednik Milatović?
Radonjić: Gospodin Milatović je, uz sve moje veliko poštovanje šefa države, čiji sam građanin rođenjem i opredjeljenjem, u postupku formiranja svog prijedloga – to moram ljudski i profesionalno kritički primijetiti – propustio nekoliko stvari koje njegovu formalnu ravan ili ozbiljno dovode u pitanje, ili sasvim obesmišljavaju. Riječ je, sasvim konkretno, o sljedećem:
U prvom redu, propustio je da makar i u najkraćim crtama opiše duhovno i materijalno, etičko i političko stanje u zemlji, u vrijeme kad se predmetni problem dešavao.
Zatim, propustio je da definiše osnovne pojmove na kojima temelji svoje uvjerenje, da prijedlogom o kolektivnoj rehabilitaciji svih „golootočana“ čini pravu stvar.
Dalje, propustio je da u svom prijedlogu objasni zašto on, kao predsjednik države, nakon pomenute Deklaracije o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti, koju je donijela Skupština Republike Crne Gore, sredinom januara 1992. godine, mora ponovo da se time bavi, ali sada malo strože, budući da predlaže da se povodom predmetne teme donese zakon.
Najzad, propustio je gospodin predsjednik da kaže, da li se 1948. godine išlo na Goli otok, samo zato što se drugačije mislilo (budući da misliti uvijek znači misliti drugačije), ili se tu, barem kod dijela onih koji su tamo bili zatočeni, radilo o nekim ne baš časnim i patriotskim opredjeljenjima i činjenjima, poput formiranja informbirovskog Centralnog komiteta KP Crne Gore i četiri sreska komiteta, odmetanja u šumu čitavih sreskih komiteta partije, s „pozajmljenim“ oružjem i drugom opremom iz obijenih magacina UDB-e, da bi se sreli s ubačenim naoružanim četama iz Albanije, radi podizanja oružanog ustanka i – da ne nabrajamo.
Da i ne govorimo o predsjednikovom propustu da nešto kaže o tome da se na Goli otok išlo i po „preporuci“ drugova, prijatelja, zavisnika, zavidnika, zavodnika, podvodača i drugih podlaca svih vrsta. Nije se Tito slučajno, na sjednici CK KPJ od 4. juna 1951. godine, „za kosu hvatao“, pitajući se što se dešava s ljudima: „Jesu li oni neprijatelji, ili su izašli iz takta zbog prenapornog rada?“ I nije slučajno, na istoj sjednici konstatovao: „Došlo je do takvih apsurda da neki sreski partijski ili privredni organ kome se sviđalo neko imanje, neka kuća ili neko dvorište – kaže da se taj vlasnik uhapsi i strpa u zatvor, i to samo zato što im se sviđalo njihovo imanje i što su to imanje, možda, htjeli prilijepiti zadruzi“.
Biste li nam nešto više rekli o tim propustima, s obzirom na činjenicu da su oni, koji su rođeni kad se sve to dešavalo, danas stariji od 80 godina? Postavlja se pitanje kako će se odvojiti oni koji su na Golom otoku bili bez razloga i oni koji su bili sa razlogom?
Radonjić: Jugoslavija (u čijem sastavu je, skupa sa drugim republikama, bila Crna Gora) je iz Drugog svjetskog rata izašla čvrsto riješena da se ono, što se tokom rata i revolucije krvlju (s)teklo, (od)brani – po svaku cijenu. Na putu ostvarivanja tih ciljeva i ambicija Jugoslavije, međutim, nalazile su se dvije krupne prepreke.
Jedna prepreka proizilazila je iz fakta da su prve poratne godine, umjesto ostvarivanja principa sadržanih u Atlantskoj povelji o svijetu bez rata, sukoba i nadređenosti jednih naroda i država drugima – čije su potpisnice, osim zapadnih velesila, bile i Sovjetski Savez i Jugoslavija – donijele novo dramatično pogoršanje međunarodnih odnosa, a time nužno i radikalno smanjenje „manevarskog prostora“ za svaku iole ozbiljniju demokratsku orijentaciju i akciju. Štoviše, oštra i duboka podjela među saveznicima iz antihitlerovske koalicije, utemeljena na ideološki kodovanim blokovskim hegemonističkim rivalitetima, prijetila je mogućnošću izbijanja novog svjetskog rata.
Drugu prepreku su produkovali mnogobrojni naslijeđeni i novostvoreni unutrašnji problemi i iskušenja, najvećim dijelom dopunjenim učincima „evropskog klasnog društva“ koje je – kako je rečeno na naučnom skupu povodom obilježavanja četrdesete godišnjice Drugog zasjedanja AVNOJ-a – balkanski prostor od Karantanije do Soluna bilo gurnulo na najniži nivo klasne piramide, izložen najoštrijem ukrštanju fanatičnih interesa i stremljenja velikih svjetskih tvorevina, usljed čega su njegove kvazi više i srednje društvene grupe bile pretvorene „u smjesu“ mekih kičmi, sluganstva, dvoličnosti i cinične neosjetljivosti za vlastite i ine nacionalne i državne interese, tako su na toj podlozi moglo klijati jedino „goli izdajnici i dotad najbjedniji imperijalistički privjesci“. Na tu se „bazu“, sa svim velikim problemima koji su iz njenog postojanja emanirali, „nadogradila“ pojava informbirovaca, tj. lica koja su podržala staljinski nasrtaj na zemlju, s proljeća 1948. godine.
Naspram njih, ispunjeno nadom da „priča još nije završena“, nalazilo se više desetina hiljada obuhvaćenih manjim ili većim oružanim grupama, koje su pod budnom paskom, i uz pomoć, izvanjskih „mentora“ i „dobrotvora“, inklinirali suprotnim orijentacijama i solucijama od onih koje su, kako je rečeno, imale Jugoslavija i Crna Gora poslije Drugog svjetskog rata. Skupa s njima djelovalo je i desetak terorističkih „formacija“ ubačenih sa raznih strana spolja, sa zadatkom da u centralnom dijelu zemlje „dižu bunu“.
Koliko je pritisak Sovjetskog saveza na Jugoslaviju tada bio jak svjedoči podatak, koji iznosite u Vašoj knjizi “Znalo se” da je na jugoslovenskim granicama na Istoku bilo zabilježeno 7.877 incidenata u kojima je poginulo oko 2000 građana. Da li je tačno da je Jugoslavija tada bila na ivici rata?
Radonjić: Predsjednikov propust u pogledu nedefinisanja glavnih pojmova unutar inspiracija i anticipacija na kojima se temeljio njegov prijedlog, utoliko je veći što je udar sa Istoka na Jugoslaviju, s proljeća 1948. godine, došao kao „grom iz vedra neba“. Kao takav, iznenadio je i zbunio, sve – u svijetu i u Jugoslaviji. U svijetu, posebno na Zapadu, prilično dugo se mislilo da je u pitanju neka „komunistička porodična ujdurma“, direktno usmjerena protiv kapitalizma, ili, u najboljem slučaju, sračunata na ostvarivanje nekih posebnih interesa „istočnog bloka“ u hladnom ratu koji se ubrzano razbuktavao.
U zemlji su, pak, mnoge – od „običnih građana“ do najviših partijskih i državnih rukovodilaca – razdirala raspeća između ljubavi prema dojučerašnjem idolu i odanosti sopstvenom revolucionarnom djelu.
Edvard Kardelj o tome piše: „Cijela generacija revolucionara koja je bila na čelu narodnooslobodilačkog rata bila je svom svojom sviješću povezana sa Oktobarskom revolucijom i Sovjetskim Savezom. Pored toga, njena se svijest politički i ideološki oblikovala u atmosferi povjerenja u Staljinovu ličnost. Bez obzira na to što smo se i prije rata u mnogo čemu politički i ideološki razlikovali od Staljina, ipak je on u našoj svijesti ostao vodeća ličnost revolucionarnog socijalizma u svijetu. Zato je svaki komunista u tim danima 1948. godine preživljavao ličnu dramu u svom opredjeljenju“.
I Tito je priznao da je taj sukob doživio kao „možda najteži“ događaj u životu, kao trenutak u kome mu se rušilo „sve ono u što je vjerovao i na čemu je sam sebe gradio“.
Posebno pada u oči izostanak objašnjenja ko se za što tada u Crnoj Gori, odnosno Jugoslaviji 1948. zalagao i što je to značilo za njih i za svijet. To je razlog što se iz predsjednikovog prijedloga ne vide nekolike, po Crnu Goru i njen opstanak kao slobodnog društva i države, krucijalno važne stvari.
1. Ne vidi se da je Milovan Đilas, 7. novembra 1943. godine, kad su neka opredjeljenja na savezničkoj strani postala nešto jasnija, urbi et orbi stavio na znanje crnogorsku stratešku orijentaciju: Mi ratujemo za svoje vlastito oslobođenje, sve što smo stekli, stekli smo sopstvenim rukama, ali ratujemo zajedno i sa saveznicima i smatramo da je dužnost saveznika da nas pomažu, jer pomažu i svoju vlastitu stvar, a da je stvar nas samih – i jedino nas samih – kako ćemo urediti naše unutrašnje stvari. Tako mi tumačimo Atlantsku povelju.
Pri tome, gospodin predsjednik ne objašnjava ni to da je Atlantska povelja bila dokument koji su Amerika i Velika Britanija potpisale 14. avgusta 1941. godine, a u septembru iste godine su potpisali predstavnici Belgije, Grčke, Čehoslovačke, Nacionalnog komiteta oslobođenja Francuske, Luksemburga, Holandije, Norveške, Poljske, SSSR-a i Jugoslavije. Tim dokumentom su utvrđena načela spoljne politike zemalja-potpisnica nakon Drugog svjetskog rata, u kojima se ističe: da se ne prihvataju bilo kakve teritorijalne promjene izvršene suprotno izraženoj volji zainteresovanih naroda; da svi narodi imaju pravo da sami izaberu oblik vladavine u kojoj žele da žive i da suverena prava naroda, koja su im silom oduzeta, moraju biti ponovo uspostavljena; da svi narodi moraju imati slobodan pristup trgovini i svjetskim izvorima sirovina, kao i pravo slobodne plovidbe; da poslije pobjede nad nacističkom tiranijom treba uspostaviti mir koji će biti zasnovan na od prijetnji silom.
2. Gospodin predsjednik, u tom smislu, takođe, ne pominje ni cilj borbe jugoslovenskih komunista u Drugom svjetskom ratu, o kome Tito, u čuvenom govoru na Visu, 12. septembra 1944. godine, kaže: Ako smo mi u sklopu naših velikih saveznika jedna mala zemlja po teritoriji, svojim djelima smo dokazali da je naš narod velik duhom. Bilo bi nam mnogo krivo i ne bismo se s tim mogli pomiriti, kad bi se u ovim danima, u kojima se rješava sudbina pojedinih zemalja, naša zemlja smatrala nečim trećestepenim, kada bi nas držali po strani i kada bi nam drugi krojili košulju. Mi hoćemo da budemo zajedno sa našim saveznicima za stolom gdje će se rješavati sudbina Evrope, pa i naše zemlje. To je naše pravo i mi ćemo pri njemu i ostati.
3. Predsjednik Milatović ne spominje ni stratešku platformu crnogorskih informbirovaca, koju je definisao jedan od njihovih najviđenijih članova, a koja glasi: Danas u svijetu postoje dva tabora, s jedne strane, socijalistički tabor sa SSSR-om na čelu i, s druge – tabor kapitalistički, sa Amerikom na čelu. U međusobnoj borbi svaki od ovih tabora ima svoju strategiju. Amerika provodi svoju strategiju preko Maršalovog plana, a SSSR – Staljin, vodi za sebe, odnosno za cio blok demokratskih zemalja na svoj način strateško pitanje, te kroz prizmu interesa demokratskog bloka posmatra pojedinačno i demokratske zemlje i izgrađuje jedan određeni kurs za čitav demokratski blok. Mi se nalazimo na periferiji tog bloka, a naš CK hoće da podiže tešku industriju. To se ne slaže sa gledanjem SSSR-a, jer u slučaju rata, moglo bi se desiti makar i privremeno, da industrija jedne takve zemlje, kao što je naša, padne kapitalizmu u ruke i da se, na taj način, pojača njegov ratni potencijal. SSSR se ne može pomiriti sa izgradnjom teške industrije kod nas, kako predviđa naše državno rukovodstvo, nego zahtijeva da nas on snabdijeva proizvodima teške industrije, a mi da se orijentišemo na poljoprivredu. Pitanje, da li treba izgrađivati ili ne tešku industriju, glavni je razlog Rezolucije, a to pitanje je, ujedno, i strateško pitanje, iako se sa njim ne operiše otvoreno i za javnost.
Ova platforma je, inače, smislom i suštinom, odnosno duhom i slovom, naslonjena na Staljinovu izjavu iz 1928. godine, u razgovoru sa prvom američkom radničkom delegacijom koja je posjetila Sovjetski Savez. Hazjain tada, svojim gostima, kaže: „Budućnost svijeta zavisi od ishoda neizbježnog sukoba dvaju blokova – istočnog i zapadnog, a u tom sukobu će pobijediti hegemon bloka koji bude imao veću ekonomsku i vojnu moć“.
4. Gospodin predsjednik je propustio i da objasni onima koji to ne znaju, a takvi su danas gotovo svi građani Crne Gore, da je Informbiro ili Kominforma (od Komunistički informacioni biro), predstavničko tijelo devet komunističkih i radničkih partija, formirano u Sklarskoj Pormbi, naselju nedaleko od Varšave, septembra 1947. godine, formalno s ciljem da bude koordinaciono-savjetodavno tijelo partija koje predstavlja, koje tobože „omogućava razmjenu iskustava i, u slučaju potrebe, koordinaciju djelatnosti komunističkih partija na osnovi uzajamne saglasnosti“ (Informacionoe sovešćanie nekatorih kompartij, Moskva,1947, str. 12). Suštinski, međutim, zadatak mu je bio da, kako se ubrzo pokazalo na primjeru Jugoslavije, zamijeni Kominternu i omogući Staljinu i KP SSSR da drži pod kontrolom čitav svjetski komunistički pokret. Da bi se zavarao zapadni svijet, da više nije riječ o obnovi Kominterne pod drugim nazivom, u sastav Kominforma ušle su samo sljedećih devet komunističkih i radničkih partija: Komunistička partija Jugoslavije, Bugarska radnička partija (komunista), Komunistička partija Rumunije, Mađarska komunistička partija, Poljska radnička partija, Svesavezna komunistička partija (boljševika), Komunistička partija Francuske, Komunistička partija Italije i Komunistička partija Čehoslovačke.
Informbirovsku osudu KPJ zbog njene orijentacije da, umjesto da poslušno slijedi diktat Moskve i Staljina, djeluje saobrazno svojim potrebama i mogućnostima, slijedile su sve komunističke i radničke partije u svijetu, osim KP Maroka, s tim što je KP Kine čak donijela svoju rezoluciju, čija se retorika gotovo sasvim poklapala s naslovom Druge rezolucije Informbiroa, od 29. novembra 1949. godine, koji je glasio: „Kompartija Jugoslavije u rukama špijuna i ubica“.
Koliko je bilo nevinih na Golom otoku?
Radonjić: Nikad socijalistička Jugoslavija i Crna Gora nijesu zanemarivale žrtve jugoslovensko- sovjetskog sukoba iz 1948. godine. Pitanje je samo što je ko očekivao kao nagradu za ondašnju neupitnu izdaju zemlje, jer kad je riječ o „golootočanima“, tamo je takvih bilo – još kako. Po podacima sa jednog od plenuma CK SKJ iz 1954. godine, među licima koja su hapšena i zlostavljana kao informbirovci, bilo je i oko 40 odsto nevinih. Riječ je o oficijelnim podacima kojima se raspolagalo u nadležnim državnim službama.
Već iz podatka da je od 55.683 lica koja su bila evidentirana kao sumnjiva u tom pogledu, hapšeno njih 16.228 može se zaključiti da se ipak vodilo računa i o tome prema kome primijeniti određene sankcije, a koga, kako se tada govorilo, „pustiti ispod istrage“. Neki koji su bili stvarno krivi i s razlogom kažnjavani, zavisno od toga kako su se ponašali tokom izdržavanja kazne, bili su ranije oslobađani njenog izdržavanja i sasvim rehabilitovani – građanski i politički. Lično pamtim da sam tokom čitavog školovanja i radnog vijeka imao profesore i prepostavljene iz reda bivših golootočkih zatvorenika. Neki su mi bili rektori Univerziteta, neki dekani fakulteta, a neki i šefovi matičnih komisija kod izbora za dekana novoosnovanog fakulteta ili mentori, neki kolege u nastavi ili pretpostavljeni šefovi i direktori, odnosno visoki partijski i državni rukovodioci, a neki bliski lični i porodični prijatelji.
No, da je bilo i onih koji nikad nijesu izašli iz informbirovske košuljice koju su namakli 1948. godine, pokazala je AB revolucija, u čijem su inspirisanju i usmjeravanju imali vidnu ulogu, odnosno skup u Baru 1976. godine, gdje su ilegalno održali Peti kongres Nove KPJ. Ima ih i danas, i oni to više ne kriju.
I, što zaključujete iz svega što ste naveli? Je li ova inicijativa jedan od pokušaja da se trenutni parcijalni interes zadovolji na račun zanemarivanja suštine stvari koji prije ili kasnije vodi trajnoj šteti po društvo u kome se događa?
Radonjić: Zbog navedenih praznina koje prate predmetni predsjednikov prijedlog, on objektivno ne nadilazi sada već u Crnoj Gori uobičajeni manir oficijelne vlasti da umjesto stvarnih rješenja nude populističke fantazmagorije u službi njenog krajnjeg cilja – obezličiti i uništiti Crnu Goru.
Doduše, može mu se pripisati i „dovitljivost“ da se na tobože neprimjetan način stavi do znanja Trampovo – Putinovskom frontu da u tridesetoavgustovskoj parlamentarnoj većini imaju sigurnog saveznika, odnosno da je anticipativno sračunat na mogućnost ukidanja odgovornosti za vlastitu izdaju Crne Gore, koja je, ako je takvo što moguće, sramnija i od one iz 1948. godine. Ne više od toga, jer su sve jugoslovenske Drine i iskrivljene i ispravljene prije gospodina predsjednika i njegovih velikosrpskih saboraca.
