Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembar, Crna Gora dočekuje sa poraznom statistikom – četiri femicida za godinu, a 17 u posljednjih pet godina. Uz to, crnogorsko zakonodavstvo i dalje ne prepoznaje femicid kao posebno krivično djelo.
“Nasilje nad ženama ostaje dubok i sveprisutan problem koji pogađa milionе žena širom svijeta, ali u Crnoj Gori, koja je mala država, ovi podaci su više nego monstruozni”, kaže izvršna direktorica NVO Sistem Neda Radović u razgovoru za Portal Analitika.
29Pita - zašto je tako.
“NVO Sistem je na to više puta ukazivala - za ovakve zločine kazne su neujednačene – od 12 do 40 godina zatvora – i, nažalost, evidentno je da idu u korist ubicama, iako je većina tih ubistava izvršena na svirep način i iz niskih pobuda, što je najteže krivično djelo, pogotovo ako se ima u vidu da je žrtva žena. To bi trebalo da bude otežavajuća okolnost, naročito ako je ubica muškarac, ali u Crnoj Gori to nije slučaj. Griješimo kao društvo i griješi cjelokupan sistem. Zažmurimo onda kada bi trebalo da nam oči budu širom otvorene”, ukazuje Radović.
Rješavanje problema zahtijeva zajednički napor svih društvenih aktera
Činjenica je, dodaje, da dugotrajno zlostavljanje često prethodi ubistvu, koje je možda moglo biti spriječeno da su institucije adekvatno i na vrijeme reagovale.
“Rješavanje ovog problema zahtijeva zajednički napor svih društvenih aktera - vlade, institucija i zajednice kako bi se implementirale politike koje štite prava žena, a ne mizoginiju i olakšice za ubistvo”, naglašava Radović.
Kada je riječ o skloništima za žene žrtve nasilja, sagovornica Analitike ističe da ih je u Crnoj Gori trenutno pet, ali da sva nemaju iste kapacitete.
“Sklonište koje vodi NVO Sistem jedno je od većih, budući da nam je licenca izdata za smještaj 16 korisnica. Ono što je, takođe, veoma bitno naglasiti jeste da je naše sklonište prvo licencirano sa sjedištem u južnoj regiji Crne Gore. Imajući u vidu kakva je statistika u našoj državi u pogledu nasilja, te da i dalje bilježimo porast nasilja nerijetko i sa smrtnim ishodom, nažalost, moram konstatovati da Crna Gora i dalje ima potrebu za ovakvim vidom usluga i da, bez obzira na sve napore koje različiti društveni činioci ulažu, to se ne čini dovoljnim da se slika o Crnoj Gori kao državi koja ima visok stepen tolerancije na nasilje, konačno popravi”, naglašava Radović.
Podsjeća da se NVO Sistem od osnivanja 2019, pored ostalog, bavila pružanjem psihološke i pravne pomoći vulnerabilnim kategorijama, kao i poboljšanjem njihovog položaja i suzbijanjem diskriminacije i svakog vida nasilja.
Upravo ih je rad na tim poljima, stalni kontakt sa žrtvama nasilja, želja da im se pomogne, ne samo da napuste nasilnu sredinu, već i da izgrade svoju sigurnu budućnost, kaže, usmjerio u pravcu otvaranja skloništa.
“Budući da je naša vizija društvo jednakih šansi za sve, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao i društvo bez nasilja, otvaranje skloništa bio je logičan slijed događaja i smatramo ga krunom naših napora u suzbijanju nasilja”, ističe ona.
Prva podrška žrtvama nasilja
Kada je riječ o samom radu sa žrtvama nasilja, sagovornica Analitike navodi da im se neke žrtve jave direktnim dolaskom u kancelariju i, kako pojašnjava, to su osobe koje još uvijek nijesu, iz različitih razloga, spremne da napuste nasilnu sredinu.
“U tim slučajevima naše je da im objasnimo koje mogućnosti pružamo, ali i da im pomognemo kroz razgovor sa našim stručnim licima, psiholozima, socijalnim radnicima ili članovima pravnog tima koji nastoje da im budu ta prva podrška na putu koji im predstoji”, objašnjava Radović.
Nasilje nad ženama ostaje dubok i sveprisutan problem koji pogađa milionе žena širom svijeta, ali u Crnoj Gori, koja je mala država, ovi podaci su više nego monstruozni
Druga grupa žrtava su, kaže, one koje im se javljaju direktno sa zathjevom da budu smještene u sklonište uz zahtjev da se u njihov slučaj ne uključuju nadležne državne institucije, odnosno Centar za socijalni rad. Treća grupa su, kako pojašnjava, žrtve koje im upućuju nadležni iz Centra za socijlani rad i na čijem slučaju onda zajednički rade njihovi i stručni saradnici Centra.
“Po prijemu korisnice, sačinjava se službena zabilješka o načinu dolaska korisnice u prihvatilište – sklonište. Ona potpisuje izjavu da je saglasna sa prijemom i svim što ta usluga podrazumijeva, vrši se prijemna procjena i daju se preporuke u vezi sa istom, odradi se cjelokupna papirologija, nakon čega se sačivanja individualni plan rada sa korisniciom. Uobičajno je da se korisnici dozvoli period prilagođavanja na novu sredinu od desetak dana, što može varirati od korisnice do korisnice, pa taj period određuje psiholog. Nakon toga se započinje rad sa korisnicom na osnovu pomenutog individualnog plana. Korisnica uslugu smještaja u skloništu može koristiti do 12 mjeseci”, kaže Radović.
Sklonište je, ističe, dobilo podršku države, međutim, kako kaže, riječ je o sredstvima koja su simbolična u odnosu na rashode koje imaju da bi održali kvalitet usluge.
“Rad skloništa finansiramo dominantno iz sopstvenih sredstava, kroz realizaciju različitih inicijativa i projekata, kao i zahvaljujući donacijama društveno odgovornih kompanija”, napominje sagovornica Analitike.
Nerijetko nastavljamo da budemo i indirektna podrška
U skloništu je stalno angažovano šest, a povremeno pet saradnika, a u rad se, po potrebi, uključuju i svi zaposleni u NVO Sistem. Riječ je, kaže Radović, o stručnim licima, socijalnim radnicima, psiholozima, pravnicima, licima zaduženim za nesmetano funkcionisanje skloništa, kao i licima koja su zadužena za bezbjednost.
Smještaj u skloništu, prema njenim riječima, ne podrazumijeva samo boravak u bezbjednom okruženju uz pružanje uslova za pristojan život, već i svu podršku koja je žrtvi neophodna, a koju sama nije u mogućnosti da priušti.
“Sa žrtvama, koje često budu smještene sa maloljetnom djecom, radi se prema posebnim planovima i programima kako bi žrtva mogla nesmetano da nastavi život, a kako bi se posljedice prethodno preživljenih trauma minimalizovale. Kada stručni tim procijeni da je žrtva spremna, razgovara se o njenim planovima, nastojimo da joj nađemo radni angažman i ekonomski je osnažimo i osamostalimo. Djecu pripremamo za prelazak u drugu školu/vrtić, trudnice pripremamo za veliki dan koji će promijeniti njihov život iz korijena. Ukoliko je žrtva stranka u sporu pred sudom, nastojimo da joj pružimo adekvatnu pravnu pomoć”, objašnjava Radović.
Kako dodaje, ukoliko žrtva osjeti spremnost da napusti sklonište, zakonski, njihova obaveza prema njoj se u potpunosti završava, ali u praksi, međutim, to nije slučaj.
“Nerijetko nastavljamo da budemo indirektna podrška žrtvi, a u nekim slučajevima, gdje je neko od zaposlenih u skloništu izabran za povjerljivo lice žrtve, nastavljamo i sa direktnom podrškom”, ističe Radović.
