Nasilje nad ženama u porastu je i u Crnoi Gori i u regionu. Podaci o prijavljenim slučajevima to potvrđuju, ali i stupci crnih hronika u medijima. Skoro pa svakodnevno čitamo da je naka žena pretučena ili zlostavljana…
Femicid se definiše kao “ubistvo žena jer su žene”. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije većinu femicida počine partneri, bivši ili sadašnji, a tome, nejčešće, prethodi zlostavljanje i nasilje. U većini zemalja femicid ne spada u posebno krivično djelo, što je slučaj i sa zakonodavstvima EU.
I dok zakonodavstvo ni kod nas, ali ni u brojim zemljama svijeta ovo ne prepoznaje kao posebno krivično djelo, institucije nerijetko “zakažu” kada se žene, žrtve nasilja, obrate za pomoć. Da propusti nijesu rijetki, čitamo često tek nakon što nezaštićena osoba strada, a tada “isplivaju” informacije da je tražila pomoć institucija, ali bezuspješno.
Tamne brojke
Evidencija rodno zasnovanog nasilja u Crnoj Gori još ne postoji, ne znamo stvarne brojke, međutim, ako funkcionišu mehanizmi za prijavu nasilja nakon čega se povećao njihov broj, kriminologa Velimira Rakočevića pitali smo da li to znači da je nasilje mnogo više prisutno nego što smo svjesni.
“Tamna brojka je razlika između stvarno izvršenih i oficijelno registrovanih krivičnih djela nasilja na ženama. Prema posljednjim kriminološkim istraživanjima na globalnom nivou odnos prijavljenih i neprijavljenih slučajeva nasilja nad ženama je 1:3, odnosno na jedan prijavljeni slučaj nasilja realno postoje još najmanje tri neprijavljena”, objašnjava Rakočević za Portal Analitika.
Godišnja istraživanja Agencije EU za ljudska prva, kako dodaje, pokazuju da je svaka treća žena na starom kontinentu izložena fizičkom i seksualnom nasilju što su, upozorava, alarmantni podaci.
“Zabrinjavajući je podatak da dvije trećine žrtava nijesu nasilje prijavile policiji ili drugom državnom organu što dovoljno govori o kompleksnosti ovog problema. Sve to govori da je nasilje nad ženama u stalnom porastu a da zbog neefikasnosti državnih organa na suzbijanju nasilja, neadekvatne zaštite žrtve, straha od nasilnika, dodatne viktimiazcije i slično žrtve ne prijavljuju nasilnike”, ističe Rakočević.
I kada žrtve prijave nasilje, institucije zakažu
Nedavno je naš region potresla vijest da je još jedna žena ubijena na svirep način. Stradala državljanka BiH nasilnika je prijavila institucijama, i osim što je ostala bez zaštite, dvije žene, državne službenice sumnjiče se da su svojim djelovanjem doprinijele ubistvu. Ni u brojnim slučajevima u našoj državi žrtve nijesu dobile zaštitu, osim što su donosioci odluka "najoštrije" osudili djelo.
“Nažalost, femicid postaje jedan od najozbiljnih problema u regionu, a utisak je da ni u jednoj od država, uključujući i Crnu Goru, nema ozbiljnog i sistemskog odgovora. Suština je u radu na prevenciji fatalnih ishoda i efektivnoj zaštiti žena od nasilnika, i to zahtijeva sveobuhvatan pristup koji podrazumijeva zakonodavne, institucionalne, obrazovne i društvene promjene, ali i značajno veću senzibilisanost onih koji rade u institucijama”, kaže za Portal Analitika koordinatorka programa Ljudska prava u Centru za građansko obrazovanje (CGO), Tamara Milaš.
Umjesto toga, ističe, imamo sve veći broj slučajeva nasilja nad ženama i femicida, koji su sve brutalniji, jer nasilnici se, kako kaže, osjećaju izgleda zaštićenije nego što su to žrtve u realnosti.
“Nefunkcionalan institucionalni sklop, nažalost, prati i društvena klima koja još uvijek toleriše nasilje nad ženama. Svaki put kad situacija eskalira, mi imamo reakcije nadležnih i obećanja da će nešto biti promijenjeno, ali do danas nije uspostavljen djelotvoran sistem koji bi osigurao zaštitu žrtava ili, barem, osigurao adekvatno kažnjavanje počinilaca ovih nedjela a što bi, takođe, moglo imati preventivni karakter”, poručuje Milaš.
Da adekvatna reakcija institucija koje bi trebale da štite žrtve izostaje, stava je i Rakočević.
“Potrebno je “samo” da svi zaposleni u institucijama odrade svoj dio posla u skladu sa zakonom. Pa ipak daleko smo od ažurnog i profesionalnog postupanja u svim slučajevima sa smrtnim ishodima usljed dugotrajnog nasilja nad ženama. Da situacija bude tragičnija ovaj slučaj u BiH pokazuje da su zaposleni u državnim organima umjesto da pomognu žrtvi uticali na ubrzanje viktimizacije”, naglašava Rakočević.
Primijeniti rigorozne mjere prema nasilnicima
Napominje da se prema nasilnicima moraju primijeniti rigorozne mjere koje pored ograničenja ili oduzimanja slobode kretanja moraju uključivati i oduzimanje oružja i opasnog oruđa kao i pojačan nadzor nad nasilnicima nakon izlaska iz zatvora.
“Sa druge strane, žrtvi se mora pružiti permanentna fizička zaštita i sve druge vrste podrške. One ne smiju biti ostavljene na milost i nemilost nasilnicima jer je država dužna da im pruži efikasnu zaštitu koristeći sve raspoložive resurse”, ističe on.
0
Dodatno jezivo je to što je prenos ubistva državljanke BiH na društvenim mrežama pratio veliki broj ljudi. Uz to znatan broj pratilaca je podržavalo taj monstruozni zločin i počinioca.
“Radi se o masovnoj socijalnoj patologiji ili bolestima društva uključujući i poremećaj sistema vrijednosti. To je poraz za društvo u cjelini a u tom porazu svaki od aktera je pogazio vlastiti identitet i odgovornost za sebe i druge. Trajne vrijednosti nekad i sad bile su i ostale potreba za ljubavlju, razumijevanjem, sigurnošću i pripadanjem”, kaže Rakočević.
I nakon ubistvo Bakije - izostala reforma sistema
Nakon ubistva Šejle Bakije organizovani su protesti u Crnoj Gori. No, nakonprotesta i oštrih osuda javnosti, konkretne projmene nijesu se dogodile.
“Ubistvo Šejle Bakija jeste izazvalo talas protesta u Crnoj Gori, i to je bio izraz tuge građana i građanki zbog jednog prerano prekinutog života, ali rekla bih i bijesa zbog izostanka rada institucija. Iako su ti protesti ukazivali na hitnu potrebu za reformom sistema pravosuđa i osnaživanjem institucija koje se bave nasiljem nad ženama, nije došlo do značajnijeg poboljšanja u efikasnosti procesuiranja i kažnjavanja nasilnika“, ukazuje Milaš.
Dodaje da osim tadašnje v.d. vrhovne državne tužiteljke, Maje Jovanović, koja je donijela Uputstvo opšteg karaktera za postupanje u predmetima za krivično djelo nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, nije bilo drugih napora donosilaca odluka da se tu sistemski pristupi problem.
“Tako je pitanje kapaciteta institucija da osiguraju bezbjednost i podršku žrtvama ostalo otvoreno”, ističe Milaš.
Tražiti odgovornost institucija
Važno je, dodaje ona, preispitati kako je sistem reagovao na prijave nasilja i koje su mjere bile preduzete nakon tih prijava.
“Iako su žrtve prijavljivale nasilje institucijama, previše je primjera koji ukazuju da nisu dobile adekvatnu zaštitu. Stoga je ključno tražiti odgovornost institucija za eventualne propuste u postupanju, ali i imenom i prezimenom ukazivati na ulogu određenih službenika ili organa u svakom pojedinačnom slučaju”, poručuje Milaš.
Način na koji se kažnjavaju zločini nad ženama, i kod nas i u regionu, pokazuje da se nasilje nad ženama u pravosudnim institucijama prikazuje kao "manji" zločin.
“Očigledno se prenebregava činjenica da je nasilje nad ženama jedan od najtežih oblika kršenja osnovnih ljudskih prava. Imajući u vidu izuzetno blagu kaznenu politiku prema nasilnicima može se reći da se radi o nepravdi za žrtve nasilja. Upravo sankcije koje nijesu proporcionalne težini zločina ohrabruju nasilnike i šalju poruku da je nasilje dozvoljeno i prihvatljivo. Praksa pokazuje da se ne primjenjuju standardi propisani Konvencijom Savjeta Evrope o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici”, ističe Rakočević.
Neophodna jasna zakonska definicija femicida
Femicid se razlikuje od drugih oblika ubistva, jer se radi o rodno povezanim ubistvima žena samo zato što su žene. Ipak, zakon ga, makar na evropskom tlu, za sada ne prepoznaje kao poseban oblik krivičnog djela.
“Iako pojedini nacionalni zakoni možda ne koriste izričit pojam "femicid", međunarodni dokumenti kao što je Istanbulska konvencija, su ključnu instrumenti u podizanju svijesti o ozbiljnosti nasilja nad ženama i osiguravaju da države preduzmu konkretne korake kako bi se borile protiv takvog nasilja“, podsjeća Milaš.
Istanbulska konvencija, kako dodaje, stvara pravni okvir koji obavezuje države potpisnice da preduzmu konkretne akcije kako bi se suočile s nasiljem nad ženama i osigurale da žene budu zaštićene od takvih oblika nasilja.
„Iako ne koristi izraz "femicid", konvencija se bavi njime i drugim nedjelima koji su s njim povezani i poziva države na djelovanje. Crna Gora je prije skoro 10 godina ratifikovala ovaj međunarodni dokument, ali u praksi on nije dobio adekvatan izraz”, objašnjava Milaš.
Uvođenje pojma "femicid" u crnogorsko zakonodavstvo, kako kaže, može biti iskorak u ostvarivanju pravde i zaštiti žena od nasilja, ali i dokaz spremnosti države da se uhvati u koštac sa ovim sverastućim problemom.
“S jedne strane, uvođenje jasne definicije femicida bi moglo omogućiti bolje razumijevanje ovog problema i podstaknuti promjene u društvenim normama i stavovima prema nasilju nad ženama. S druge strane, jasna zakonska definicija femicida olakšava pravosudnim institucijama proces identifikacije i kažnjavanja počinitelja ovog zločina. Time se doprinosi i smanjenju mogućnost da počinitelji nasilja prolaze nekažnjeno ili dobiju manje stroge kazne, kao što je do sada bio slučaj kroz parnični postupak, koji ih je najčešće abolirao i podsticao na dalje, još brutalnije nasilje. No, moramnaglasiti da i sada postoje mogućnosti da se nasilje nad ženama kažnjava daleko efikasnije, iako to nažalost izostaje”, ističe Milaš.
Podijeljena mišljenja struke
Dok države članice EU nijesu definisale femicid u svom zakonodavstvu, zemlje Latinske Amerike jesu. Femicid se tamo navodi kao posebno djelo u krivičnim zakonima i predviđa strožu kaznu. Ipak, prema podacima iz tih zemalja takav zakon umije i da bude otežavajući zato što tužioci moraju da dokažu, izvan svake sumnje, da je zločin počnjen jer je žrtva bila žena.
Parlament Velike Britanije odbacio je peticiju u kojoj je traženo da se femicid proglasi zločinom, navodeći da se ubistvo već smatra zločinom, te da nijesu sigurni šta se želi postići stvaranjem novog prekršaja. Eksperati za rodnu ravnopravnost, pak, smatraju da bi se definisanjem femicida u zakonu priznala mizogina priroda ovih zločina, te da bi tako bio dostupniji pristup tačnijim podacima o ubistvima nad ženama, što, na kraju, može rezultirati njihovom boljom zaštitom.
“Prema javno dostupnim informacijama, vidi se da struka ima podijeljeno mišljenje, ali dominira stav da bi uvođenje femicida u zakonodavni sistem moglo rezultirati boljom zaštitom žena jer bi se omogućilo bolje razumijevanje i praćenje svih oblika nasilja nad ženama. Važno je uzeti u obzir kontekst svake države, specifičnosti pravnog sistema i društvene stvarnosti kako bi se donijele efikasne odluke koje će unaprijediti sigurnost i zaštitu žena od nasilja”, poručuje Milaš.
Rakočević ističe da ključni evropski dokumenti u oblasti suzbijanja nasilja nad ženama predviđaju podizanje svijesti o različitim oblicima nasilja nad ženama budući da je to, kako kaže, prvi korak u promjeni stavova koji odobravaju nasilje.
“Odgovornost za brojne propuste u ovoj oblasti leži na istitucijama i pojedincima. Svi oni koji ne ispunjavaju obaveze u pogledu preventivnih mjera, zatim oni koji ne pruže zaštitu žrtvama, oni koji ne obezbijede djelotvorne istrage i pravosnažne osuđujuće presude za nasilnike moraju snositi odgovornost”, izričit je Rakočević.
Jačanjem institucija do bolje zašte žrtava nasilja
Milaš je stava da smanjenje nasilja nad ženama i femicida zahtijeva dugoročno i sistemsko djelovanje na svim nivoima društva kako bi se stvorila kultura nenasilja, jednakosti i poštovanja prava žena.
“Prvenstveno, neophodno je pružiti adekvatnu podršku žrtvama, ohrabrivati ih da prijavljuju nasilje i obezbijediti im osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Uporedo sa tim, neophodno je uvođenje jasnih zakonskih odredbi koje zabranjuju različite oblike nasilja nad ženama, uključujući emocionalno, ekonomsko i seksualno nasilje, kao i uvođenje pojma "femicid" s preciznim definicijama, ali uz pažljivo razmatranje kako bi se izbjegle potencijalne komplikacije”, ističe Milaš.
Sve to bi, kako kaže, moralo pratiti jačanje kapaciteta pravosudnih institucija kako bi se osiguralo brže, pravednije i učinkovitije procesuiranje nasilja nad ženama. To, ističe sagovornica Analitike, uključuje i osnaživanje tužitelja i sudija, ali i uspostavljanje prakse strože kaznene politike.
“Konačno, smanjenje femicida i nasilja nad ženama zahtijeva i holistički pristup koji uključuje informisanje javnosti o rodnoj ravnopravnosti, nasilju nad ženama i posljedicama takvog nasilja, kroz edukativne aktivnosti usmjerene na sve slojeve društva, uključujući djecu, mlade, roditelje i profesionalce, kako bi se promijenili stereotipi i negativni obrasci ponašanja. To uključuje i promjene u strukturi moći, uvjerenjima i ponašanjima koja podstiču takvo nasilje”, poručuje Milaš.
Rakočević apostrofira da presude učinocima nasilja nad ženama moraju biti srazmjerne težini djela i stepenu opasnosti nasilnika.
“Uvođenje višeg stepena zaštite žrtve u crnogorski krivično pravni sistem u skladu sa evropskim standardima značajno će poboljšati položaj žrtve. Zaštita žrtava od sekundarne viktimizacije ima izuzetan značaj. Individualna procjena ugroženosti žrtve spriječiće nastavak viktimizacije i značajno redukovati rizik od nastavka ugrožavanja fizičkog i duševnog integriteta žrtve”, zaključuje Rakočević
