Recikliranje devedesetih

Kada se spoji nezadovoljstvo vlašću i mitomanska svijest, a sve to garnira crkva sa svojim ambicijama da posredno upravlja političkim procesima, dobija se ovo što sada imamo u javnom i političkom diskuru.

Promjene koje su se desile u Crnoj Gori nakon 30. avgusta, površno posmatrano, predstavljaju demokratski iskorak. Crna Gora je po prvi put promijenila vlast na izborima, i prvi put od uvođenja višestanačja niko od učesnika izborne utakmice nije osporavao rezultat. Dosadašnja vladajuća elita pokazala je državničku zrelost, da bez opstrukcija bude konstruktivan partner novoformiranoj političkoj većini. Naravno izostao je „rumunski scenario“ o kojem su pojedini opozicioni lideri govorili godinama.

Drugi bitan aspekt promjena jeste pitanje pod kakvim uticajima i okolnostima su se one desile, šta ustvari nude kao alternativu. Činjenica je da je krhka većina, koja je omogućila višedecenijskoj opoziciji da preuzme kormilo vršenja vlasti, nastala u specifičnim društvenim okolnostima, ozbiljne zdravstvene i ekonomske krize i narastajućeg kleronacionalizma, sistemski problemi prekomjerne nezaposlenosti, socijalnog raslojavanja društva, korupcije i enormnog bogaćenja bez osnova, opšte nepovjerenje u institucije i duboku podjelu po gotovo svim bitnim pitanjima, kalkulisanje vlasti sa vitalnim nacionalnim interesima, morali su u jednom trenutku doći na naplatu.

Unutrašnje slabosti Crne Gore iskorišćene su za oživljavanje ideja za koje se donedavno mislilo da su poražene zauvijek, da se slični koncepti kao što je bio projekat stvaranja Velike Srbije nikada više neće ponoviti na ovim prostorima. Posebno ne u Crnoj Gori, prepoznatoj kao faktor stabilnosti na Zapadnom Balkanu.

Istina, takva retrogradna svijest bila je prisutna konstantno. Praktično od devedesetih pojedini političari nijesu mjenjali matricu. Njihovi idoli ostali su ratni zločinci i propali nacionalistički koncepti. Paradoksalno izgleda da se dio crnogorskog društva nikada nije oslobodio zabluda i mitomanije uprkos napredovanju u mnogim društvenim oblastima.

Kada se spoji nezadovoljstvo vlašću i mitomanska svijest, a sve to garnira crkva sa svojim ambicijama da posredno upravlja političkim procesima, dobija se ovo što sada imamo u javnom i političkom diskursu - reciklažu devedesetih prošlog vijeka u pogledu političke koncepcije, a po modelu vršenja vlasti pokušaj povratak na period „vladikata“. Prenaglašene teokratije u državi koja je Ustavom definisana kao sekularna i građanska. Dovoljno je bilo devedeset dana od izbora, da se osjeti duh „oslobodilaca“ to posebno znaju predstavnici manjinskih naroda na sjeveru CG.

Umjesto odgovora na narastajuće socio-ekonomske i zdravstvene izazove, u fokusu nove vlasti očigledno će biti nešto drugo. Nacionalšovinizam klerikalizam, popis stanovništva, kao najbitniji preduslov za ostvarivanje koncepta „srpskog sveta“ čiji je integrativni dio Crna Gora.

Dakle prvo treba u kulturnom i duhovnom smislu ujediniti Crnu Goru, Srbiju i Republiku Srpsku, a u političkom kada se stvore geopolitički uslovi za tako nešto. Već se u javnosti mogla čuti ideja o nekakvom „tronošcu“, na relaciji ova tri subjekta.

Naravno antifašistički i građanski koncept samo je deklarativan, suštinski ga treba zamijeniti neočetnički i anticrnogorski. Baš kao početkom devedesetih, čak radikalnije u pojedinim formama. Konačni cilj takvog koncepta je asimilovanje Crnogoraca i dovođenje u pitanje same crnogorske državnosti.

Za razliku od vremena sa početka devedesetih današnji masovni mediji, brojne društvene mreže, omogućavaju brže i nekontrolisano širenje nacionalističke propagande. Ponovo su vaskrsla razna proročanstva koja govore o najstarijem nebeskom, superiornom srpskom narodu, koji će se napokon ujediniti. Slične gluparije plasirao je devedesetih izvjesni Milić od Mačve.

Još jedan pokazatelj da se radi o preslikanom ambijentu devedesetih je odnos prema spomen obilježijima, nijemim svjedocima vremena i kulture sjećanja, skrnavljenje antifašističkih spomenika, ideje o preimenovanju ulica, rušenju mauzoleja, samo su nas vratile u vremena kada je sve bilo podređeno jednom nacionalističkom konceptu, kada Crna Gora nije samostalno odlučivala o sebi.

Javno izrečeni stavovi od strane jednog novokomponovanog lidera i ratnog profitera da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti donijet sa ciljem unijaćenja Crnogoraca, ista je nebuloza koja se mogla čuti i devedesetih. Kada su velikosrpski hegemonistički krugovi tvrdili da su Liberali i izvorni suverenisti pounijaćeni pravoslavci, da su vjera i duhovnost zaživjeli nakon sto je dugo bila zapretana tobožnjim komunističkim progonom crkve.

Postavlja se pitanje ko je bio na vlasti kada su prenešeni Pivski manastir ili manastir Kosjerevo, nakon izgradnje vještačkih akumulacija, ili ko je obnovio sakralne objekte na crnogorskom primorju nakon zemljotresa 1979. godine, ako je crkva bila toliko progonjena. Na scenu su stupili i politički „pokajnici“, „žrtve“ režima, koji će drvljem i kamenjem zasuti puteve kojima su do juče hodali i drugove sa kojima su sarađivali. Identično kao nakon prevrata 1989. godine.

Nažalost, nova vlast u Crnoj Gori svojim dosadašnjim ponašanjem, sastavom same Vlade, javnim istupima pojedinih njenih članova, ne nudi nikakvu kvalitetnu altetnativu, naprotiv, teži se jeftinom populizmu i klerikalizmu, dovođenju države u položaj marionete tuđih velikodržavnih ambicija, gdje se tutorstvo prihvata kao čast. Vlada Crne Gore, može se slobodno titulisati kao u srednjem vijeku, vladari po „Božijoj milosti poslati proviđenjem svevišnjeg“.

Na izazove koji slijede odgovor mora biti jedinstven i snažan u cilju očuvanja sekularne, antifašističke, građanske Crne Gore, njene državnosti i prava da odlučuje samostalno o svojim interesima.