Navodno ugledni navodno učitelj navodno glume, jer se iza riječi kojima je Miroslav Aleksić predstavljao sebe i svoj rad krilo mnogo toga o čemu je tek djelić istine počeo da se nazire, antiheroj je priče glumice Milene Radulović, koja je postala goruća tema u trenutku kada je izgledalo da pored koronavirusa i politike ništa ne može dospjeti u prvi plan.
Pored šoka, prezira, gađenja, zgroženosti, tuge i bijesa javni prostor počela je da ispunjava bezobzirnost koja se manifestovala posebno u reakcijama žena, tim prije što pomenuti događaji ne pripadaju tako bliskoj prošlosti – „a što su čekale toliko“, „mogle su ni sad da se ne javljaju“...
Ni među onima kojima su se ovakve reakcije činile neprimjerenim nije bilo naročito boljeg shvatanja problema, zbog opšteprihvaćenog stava da su u ovakvim situacijama muškarci oni koje treba kontrolisati, a žene te koje je potrebno zaštititi. Posljedice ovakvog pristupa dodatno izopštavaju žene iz društvenih procesa, jer percepcija da žene – kolektivno, nikako individualno – treba da budu zaštićene tako što će se držati po strani, umjesto da budu aktivno uključene u sve procese kroz koje je moguće da se zalažu za što bolji položaj samo ga dodatno narušava.
Stav da ženama generalno treba pristupati kao ugroženoj vrsti ne samo da ne pomaže jačanju njihove uloge u društvu, već generalizuje sve njihove probleme, čime u uzročno-posljedičnom objašnjenju njihovog nastanka polazi upravo od te premise – zato što su žene, nesvjesno pravdajući svaku vrstu pojedinačnog napada, nasilja, omalovažavanja i diskriminacije.
Kakve današnja priča ima veze s vašom navikom da srijedom pročitate ovu kolumnu koja vam donosi sedmični osvrt na ekonomska kretanja i prognoze upitaće se možda neko ko je samo tražio priliku da se malo udalji od goruće teme koja nam je obilježila prethodni vikend. I te kako ima – priča o ulozi žene u društvu je opis njegovog blagostanja. Potvrdu opravdanosti feminizma kao ekonomskog indikatora zaista ne treba tražiti u načinu življenja u najrazvijenijim tržišnim ekonomijama, jer se u većini njih, uprkos visokom standardu, žene konstantno suočavaju s diskriminacijom i omalovažavanjem.
Ne, dobar primjer nijesu Sjedinjene Američke Države, u kojima tek danas, prvi put u istoriji zakletvu polaže prva potpredsjednica, a predsjednicu ko zna da li će u dogledno vrijeme i imati – to su one zemlje sa visokim indeksom sreće, poput skandinavskih, to je Novi Zeland čijoj se premijerki zbog strategije za suzbijanje koronavirusa divi cijeli svijet...
To nijesu zemlje u kojima djevojčice na pitanje šta žele da budu kad odrastu odgovaraju „prva dama“ – to su snažne ekonomije u kojima žene potpuno ravnopravno dobijaju jednake šanse da obavljaju poslove za koje su adekvatno plaćene. To su ona društva u kojima žene aktivno grade bolju budućnost novim generacijama žena, čijim javnim prostorom ne paradira lažna ženska solidarnost dok se iz anonimnosti internet komentatora drugim ženama poručuje da su manje vrijedne jer su načinom na koji se oblače, govore ili hodaju „same tražile“ da budu napadnute.
Feminizma nema tamo gdje dominira opsesivni hiperkonzumerizam – u potrošačkim društvima u kojima se s vremena na vrijeme objavljuju rezultati istraživanja prema kojima žene troše više od tri četvrtine prihoda domaćinstva, gdje se finansijsko osamostaljivanje žena svodi na mogućnost da umjesto muževim novcem svoj već pretrpani garderober dopunjuju novom kolekcijom kupljenom uz pomoć nikad povoljnijih potrošačkih kredita. Takav trend pogonsko je gorivo za ekonomske modele zasnovane na potrošnji, u kojem se razlog finansijskog osnaživanja žena vidi upravo u njihovoj mogućnosti da budu bolje potrošačice.
U tako planiranim ekonomskim modelima očekuje se da nakon krize potrošačice odigraju glavnu ulogu – što veća potrošnja, to brži oporavak, dok nema boljeg oslonca takvom modelu od marketinga, a u propagandnim spotovima, na bilbordima, pakovanjima – takođe žene i to one koje izgledaju baš tako da bi pretrpjele taj odvratni komentar „sama je tražila“ kada bi bile žrtve, a ne sredstvo da tako postavljen sistem u kojem je umjesto štednje imperativ potrošnja stvore drugu vrstu žrtve.
