Rezultati nedavno održanih izbora u Srbiji potvrdili su dominaciju Aleksandra Vučića i partija desnice, ali i bjelodano pokazali u kojoj mjeri na političkoj sceni susjedne države fali jasno ideološki profilisana alternativa, koja se neće libiti da problematizuje postulate nacionalističke politike oko kojih u ovoj zemlji postoji čvrsto saglasje.
Kako u razgovoru za Portal Analitika ocjenjuje istoričar i profesor Univerziteta u Beogradu Nikola Samardžić ovakva dijagnoza stanja u Srbiji posebno je zabrinjavajuća jer je i odraz, kako kaže, intelektualne, a ne samo političke regresije.
Izlaz iz statusa quo naš sagovornik vidi u jačanju liberalne opozicije čijem su slomu, prema njegovom mišljenju, zajednički doprinijeli predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i lider opozicije Dragan Đilas.
„U toku proteklih deset godina Vučić i Đilas, učinili su sve da u Srbiji nestane liberalna opozicija, koja nikad nije imala masovnu podršku, ali je imala svoj uticaj“, ističe Samardžić.
Destruktivna sinergija
I Tito je, podsjeća naš sagovornik, bio zabrinut zbog ekonomskog razvoja i otvaranja Jugoslavije nakon reformi 1965. i smjene Rankovića 1966, pa je osjećao da mu izmiče apsolutna vlast i da jačaju autonomističke težnje, tako da se 1971/72. obračunao s reformistima svih boja u svim jugoslovenskim republikama.
„Vlada Zorana Đinđića zaustavljena je njegovim ubistvom 2003, i mi nakon atentata nismo uspjeli da ponovimo njegov uspjeh. Vučić je kupio, a zatim ugasio LDP. Isto je učinjeno s Demokratskom strankom, koja je danas jednog klovnovskog karaktera, mada je njen predsjednik dobio važnu ulogu u destabilizaciji Crne Gore dok je obavljao funkciju ambasadora Srbije. Srećom je i taj svoj zadatak prespavao“, ističe Samardžić.
Prema njegovim riječima, postoji destruktivna sinergija u odnosu Vučića i Đilasa, koji je, kako kaže, politički antagoniziran, ali na istoj političkoj platformi i poslovno usaglašen, ali se taj aspekt brižljivo prikriva od javnosti.
Potrebni su nam novi dogovori za zajedničku budućnost
„Oni kontrolišu sve medije koje svode na mjeru banalnosti, često i primitivizma svojih saradnika i lične klijentele. Oni kontrolišu i većinu političkih partija i medija u Crnoj Gori“, tvrdi Samardžić.
Ističe da u ovom trenutku Vučić i Đilas pokušavaju da ne samo svojim interesima, nego i ličnim poslovnim odnosima, prekroje izborne rezultate.
„Nadam se da su izbori ogolili namjere i sposobnosti političkih aktera koji su uzurpirali opozicioni prostor tako da zločinačka Putinova politika i maligni uticaj Rusije na Balkanu dobiju novo organizovano uporište“, navodi Samardžić.
Pod tim, kako kaže, misli i na Đilasovu i na lijevu zelenu opoziciju. I to, podvlači on, bez bitne razlike.
„'Ne davimo Beograd' regionalni je partner političke organizacije URA koja crpi političku snagu iz klerofašističkih ibeovskih litija, mafijaških odnosa s Đilasovim regionalnim medijskim koncernima, i podzemnim vezama s Vučićevim tajnim službama“, kaže Samardžić.
Stava je da u Srbiji u ovom trenutku nema dovoljno ljudskih i ekonomskih resursa za obnovu liberalne alternative koja bi, kako ističe, zahtijevala ubrzanje evropske integracije, ulazak u NATO i društveni dogovor o novoj ekonomiji prilagođenoj savremenim tržišnim izazovima, tehnologiji i energetskoj tranziciji.
„U vremenu koje je pred nama moraćemo da otvorimo proces konsolidacije liberalnih evropskih snaga i u Srbiji i u regionu, ne samo kako bismo reformisali naše političke sisteme i ekonomiju. Potrebni su nam novi dogovori za zajedničku budućnost“, poručio je Samardžić.
SPS esencija zla
Od početka ruske agresije na Ukrajinu pojačani su i pritisci na Srbiju da uskladi vanjsku politiku sa EU. Kao ključni potez u tom smjeru nameće se odlazak u opoziciju otvoreno proruske stranke u srpskom parlamentu – Socijalističke partije Srbije Ivice Dačića.
Ako nijesmo u stanju da sarađujemo i radimo sami, moraće da nam pomognu drugi
„SPS je esencija zla, i kao politička organizacija koja samo između 2001. i 2004. nije vršila vlast, ili nije uticala na nju, od davne 1945. Oni su potekli od ibeovske, staljinističke struje jedine vladajuće partije, a svoje postupke su potom samo prilagođavali stvarnosti naročito od onog trenutka kad su dobili mjesto koje zaslužuju u potjernicama Haškog tribunala, 1999“, kategoričan je Samardžić.
Predsjednik Srbije i SNS-a je, kako kaže, „od njihovog sluge, kmeta, posilnog, postao gazda“.
„Vučić je produkt državne bezbjednosti kao većina političkih aktera, i važnih i sporednih, i u njemu vjerovatno tinja jedno strahopoštovanje prema onima koji su ga uzdigli, tako da ih prevaziđe“, ocjenjuje Samardžić.
Bolesna rusofilija
Podsjeća i da je Vučić najavio tanku većinu s Mađarima koji su proorbanovska, time i, kako kaže, proputinovska stranka. U tom kontkestu ne predviđa da će ta supstitucija doprinijeti nekom suštinskom zaokretu u odnosu prema Putinovoj Rusiji.
„U Vučićevu intimnu političku patologiju uvrstio bih i tu bolesnu rusofiliju koju je potrebno istrijebiti iz naše političke kulture istim stavom, i mehanizmima, koji spadaju u proces denacifikacije“, naglasio je Samardžić.
Kako dodaje, politička platforma svih važnih učesnika izbornog procesa definisana je pitanjima koja je sebi i drugima postavio upravo Vučić kao vlasnik cijelog političkog sistema.
„Da li ste za ulazak u NATO (time i u EU), da li ste za priznanje nezavisnosti Kosova, da li je bio genocid u Srebrenici, i da li ste za pridruživanje sankcijama Rusiji. Na sva pitanja svi su, u horu, odgovarali, NE: SNS, SPS, desničarske fašističke grupacije DSS, Zavetnici i Dveri, kao klijenti Vučićevih službi i ruske ambasade, Đilas, Patkice i doskorašnji ekološki aktivisti“, napominje Samardžić.
Srbiji je, kako je istakao, u ovom trenutku potrebna jasna, nedvosmislena i uporna podrška Zapada kako bi najmanje formalno osudila zločinačku agresiju Rusije u Ukrajini, ali i počela da primjenjuje konstruktivnu politiku u regionu koja će voditi zajedničkom ulasku u EU.
„Uvjeren sam da će svaka vlast koju budu vršili Vučić, Dačić i Đilas očuvati kontinuitet neprijateljstva prema jugoslovenskim susjedima. Da će biti izvor neobuzdane korupcije, medijskih obmana i laži, monopolističke ekonomije i da će opstruisati evropske integracije i ulazak u NATO“, jasan je Samardžić.
Vučić i Orban nelegitimne autokrate
Naš sagovornik ističe i kako je neophodno da se Evropska unija vrati načelu susjedstva, aktivnog, liderskog angažovanja na periferiji kojoj predstoji integracija.
„Nebriga u tom smislu izrodila se u potresnu katastrofu koja je snašla Ukrajinu. Regionalna uloga koju su Srbiji u proteklih deset godina namijenili Vučić i Đilas je istovjetna onoj koju je Putin ostvario u Ukrajini“, upozorava Samardžić.
Prema njegovim riječima, novi hladni rat počeo je 1999, kad je Putin, koji je tek krenuo da preuzima sve poluge apsolutne vlasti, iskoristio NATO intervenciju u bivšoj Jugoslaviji kako bi ušao u vrednosni i strateški sukob sa Zapadom.
„Putinov napad na Ukrajinu je napad na EU i NATO, i na sve nas koji se solidarišemo sa Ukrajinom“, istakao je Samardžić.
Vučić je produkt državne bezbjednosti
Osvrnuo i na činjenicu da je Srbija, pored Bjelorusije, jedina zemlja Evrope koja nije uvela sankcije Rusiji, ali i na disonantne tonove po tom pitanju u samoj EU koji prije svega dolaze od, Vučiću bliskog, predsjednika Mađarske Viktora Orbana.
„Zločini, razaranja, humanitarna katastrofa, genocidne namjere Rusije u Ukrajini prevazilaze, nadam se, Vučića i Orbana i njihove posljednje trzaje, bez obzira na novu snagu koju povlače iz pobjeda na izborima. Vučić i Orban su nelegitimne autokrate i otpadnici od evropskog projekta i poretka. Nadam se da će ih EU, SAD i UK tako tretirati“, poručuje Samardžić.
Jesmo li u stanju da se mirimo i sarađujemo
Kategoričnog je stava da Mađarska i Srbija ne mogu ostati izolovane.
„Nema alternative apsolutnom evropskom jedinstvu ne samo pred katastrofom Ukrajine, nego i pred potrebom da se evropska budućnost postavi na nove vrednosne i konstitutivne osnove“, poručuje Samardžić.
Evropa, kako dodaje, ne može postojati bez Jugoslavije, i u tome je, prema njegovoj ocjeni, naša najveća šansa, koju ne smijemo da propustimo.
„Okretanje Zapadu podrazumijeva deblokadu procesa evropske integracije, i ulazak cijele bivše Jugoslavije u NATO i Šengen. Pred svima nama su, u tom smislu, ozbiljni politički izazovi, duboka iskušenja i složeni poslovi. Ako nijesmo u stanju da se mirimo, sarađujemo i radimo sami, moraće da nam pomognu drugi“, zaključio je Samardžić.
