Nizak odziv građana za imunizaciju je posljedica višegodišnjeg stručno neubjedljivog, defanzivnog i nekreativnog odnosa zdravstvenog sistema i zdravstvenih radnika prema značaju vakcinacije. Pretrpani tekućim birokratskim obavezama, sa težištem rada na dijagnostici i liječenju (kurativi), ljekari su nedovoljno pažnje i vremena posvećivali edukaciji stanovništva (prosvjetiteljski rad!) i oživotvorenju preventivnih mjera u svakodnevnom životu - kaže prof. dr Dragan Delić, infektolog za ,,Pobjedu“. Ističe da iza edukacije, prosvjećivanja i obavještavanja građana ne treba da stoje ličnosti iz sfere politike, već pažljivo odabrani zdravstveni radnici, prije svega, iz instituta i zavoda za javno zdravlje.
POBJEDA: Kako objasniti slab odziv građana za vakcinisanje protiv korone? Da li se radi o nehajnom odnosu ljudi prema ovoj zaraznoj bolesti ili smo sluđeni mnoštvom informacija o ovoj bolesti?
DELIĆ: Najlakše je za to optužiti antivaksere, čiji se značaj (namjerno) precjenjuje, već su problemi u „našem dvorištu“. Stari Rimljani su govorili: „Nullus effectus sine causa“ (nema posljedica bez uzroka), i ova izreka se jasno materijalizuje, odosno potvrđuje kroz trenutne uzroke koji generišu nedovoljan odziv na vakcinaciju.
Dolaskom efikasnih i bezbjednih vakcina, što je fantastičan, gotovo nestvaran rezultat savremene nauke, stvoreni su realni preduslovi za obuzdavanje i stavljanje pod punu kontrolu tekuću kovid-19 pandemiju. U Srbiji je to moguće već tokom prve polovine godine. Naravno, sve zavisi od dostupnosti vakcine (sada je situacija u Srbiji izuzetno dobra, dok u Crnoj Gori nije), kao i od odziva stanovništva na vakcinaciju koji nije, nažalost, zadovoljavajući. Potvrđuju se ranije pretpostavke da je samo jedna petina građana, bez ikakve rezerve, spremna da se vakciniše i da je velika većina neodlučna, zbunjena različitim informacijama i riješena da „sačeka“.
POBJEDA: Koliko lošem odzivu građana, ne samo u Srbiji, doprinosi i mogućnost da sami biramo vakcinu koju ćemo primiti iako o njima kao laici ne znamo ništa?
DELIĆ:Bitna karika u borbi protiv pandemije je edukovano stanovništvo, naoružano empatijom i tolerancijom, koje se kreće u jasno i dobro zacrtanom koordinatnom sistemu protivepidemijskih mjera i koje, sa pokrićem, vjeruje zdravstvenim radnicima i sistemu rukovođenja (npr. Kriznom štabu, Vladi). Posljednjih nedjelja izraženi su do nevjerovanja egoizam pojedinaca, samoviđenje problema i neminovna samoombana, kao i opšteprisutno nepovjerenje, prije svega, u Krizni štab. I naše iskustvo iz tekuće pandemije jasno ukazuje da iza edukacije, prosvjećivanja i obavještavanja građana ne treba da stoje ličnosti iz sfere politike (agresivne neznalice!), već pažljivo odabrani zdravstveni radnici, prije svega, iz instituta i zavoda za javno zdravlje.
Zabluda je da svi ljekari mogu kompetentno govoriti o stručnim aspektima vakcinacije jer to zahtijeva, kao i u drugim oblastima medicine, lično iskustvo, užu edukaciju i primjenljivo znanje. Takođe, zabluda je što pojedini ljekari svoje (ne)opravdane sumnje u efikasnost i bezbjednost pojedinih vakcina žele da podijele sa laicima, kao da će im oni pomoći u pronalaženju istine. Rezultati su zbunjenost i neodlučnost građana, na jednoj strani, i jeftina popularnost tih ljekara, na drugoj strani. Podsjećam da je među nama stručnjacima sve podložno opovrgavanju, ali da postoje mjesta za razjašnjenje svih mogućih stručnih i brojnih nedoumica, npr. stručna udruženja i sekcije lekarskog društva.
POBJEDA: Da li se slab odziv za vakcinisanje može povezati i sa dugogodišnjom promocijom u javnosti antivaksera, iako smo vidjeli da su i neki od njih preminuli od korone ili nedovoljnom kampanjom države o širenju saznanja koliko su vakcine neophodne?
DELIĆ:Posebnu zabunu, sa pogrešnim informacijama, činili su pojedini mediji angažujući ljekare koji nisu edukovani, niti imaju iskustvo iz oblasti epidemiologije ili infektologije, ali sa jakom željom za samoispoljavanjem i samopromocijom (tzv. estradizacija profesije). Činjenica je da virus ne prašta, niti je bolećiv prema nama, našim slabostima, neznanju i neodlučnostima. Međutim, ono što me užasava je činjenica da smo se navikli i postali potpuno indiferentni na ogroman broj (neopravdano) zaraženih i (neprihvatljiv) broj preminulih koji je, po svemu sudeći, višestruko veći. Gdje smo, i kada smo, kao duštvo izgubili saosjećanje? Gdje je empatija, stvarna a ne deklarativna, prema zdravstvenim radnicima koji mjesecima izgaraju na poslu dovodeći svoj život u neposrednu opasnost? Ljudima treba objasniti da brinući o svom zdravlju prihvatajući vakcinaciju, brinu i o zdravlju svojih najbližih, ali zašto ne reći i nepoznatih sugrađana na koje mogu prenijeti infekciju. Vakcinacija jeste lični akt razuma i odgovornosti, ali i akt brige i saosjećanja sa drugima.
Svi ,,stručnjaci“
- Kao utisak, a manje kao činjenicu, ističem da me je protekli period ponovo uvjerio da u našoj sredini svi o svemu pričaju i svi o svemu znaju, pa i o vakcinama i vakcinaciji što je isključivo stručno pitanje za meritorne osobe. Nevjerovatno je koliko imamo eksperata, zahvaljući informatičkoj pismenosti, po svim stručnim pitanjima iz bilo koje oblasti medicine. Zbog toga mi još više nedostaje očekivana aktivnost epidemiološke sekcije Srpskog ljekarskog društva, Zdravstvenog savjeta ili Ljekarske komore Srbije. Neprihvatljiva je njihova „zavjera ćutanja“ -kaže Delić.
