Sjedinjene Američke Države izabrale su prvu tamnoputu Azijatkinju koja će postati nova potpredsjednica. Kao azijska Amerikanka prve generacije, kao žena i kao Amerikanka, nijesam mogla da budem ponosnija. Podstaknute dijelom i istorijskim odazivom žena glasača, žene kandidatkinje – u objema strankama – oborile su rekorde, duž glasačkih listića. Prva crnkinja koja je osvojila mjesto u kongresu u Mizuriju uputila se u Predstavnički dom. U Delavareu je prva transrodna žena ušla u najviši rang transrodnih državnih zakonodavaca u zemlji. U Oklahomi je prvi put izabrana osoba nebinarnog roda za državnog zakonodavca. Novi Meksiko je postao prva država koja je poslala delegaciju žena druge boje kože u Predstavnički dom. Ove godine u Kongres ide najmanje 13 novih republikanki, za razliku od 2018. kada je ta stranka imala samo jednu predstavnicu. I uprkos neumoljivim, rasističkim i seksističkim napadima, sva četiri člana „Odreda“ pobijedila su na novim izborima.
Iako slavimo ove istorijske prekretnice, ne možemo da zaboravimo zašto nam je trebalo toliko vremena da do ovoga stignemo. Iznova i iznova, kada se žene, a posebno tamnopute žene, kandiduju za neku funkciju, podvrgnute su dvostrukim standardima koji nemaju nikakve veze s njihovim kvalifikacijama i svim što ima veze sa istorijom seksizma i rasizma ove zemlje.
Savladavanje posljedica seksizma i rasizma bilo je gotovo nemoguće za generacije žena – a mediji nam nude traganje za načinima na koje to i do danas opstaje. Dvije sedmice nakon objave da će senatorka Kamala Haris biti demokratska kandidatknjia za potpredsjednicu, TIME'S UP Now analiza otkrila je da je više od 11.000 internet članaka koristilo pristrani jezik o njoj – bez obzira na do da li je u pitanju Newsweek, koji je odabrao da objavi kolumnu, koja nije redakcijski stav, korištenu za ovjekovječavanje neutemeljenih „rađanja“ rasističkih zavjera (kasnije je objavljen tekst urednika u kojem su se izvinili zbog tog eseja) ili drugih medijskih kuća koje su ponavljale objavljivanje pogrdnih komentara predsjednika Donalda Tampa i voditelja Raša Liboa ili Takera Karlsona koji namjerno i uporno pogrešno izgovaraju njeno ime.
Ni ovdje nije riječ samo o izborima. Rasprostranjenost seksizma u našem političkom i javnom diskursu ne kontaminira samo način na koji razmišljamo o ženama koje se kandiduju za javne funkcije, već i o tome kako razmišljamo o ženama liderima u svakom sektoru – kao izvršnim direktoricama, liderkama u oblasti zdravstvene zaštite ili kao vodećim menadžerkama.
Ulazimo u ključni trenutak u borbi za pravdu i jednakost, podstaknuti pobjedama koje su žene postigle na ovim izborima, uključujući neviđeni nivo zastupljenosti u našoj državi i saveznoj vladi. I dok rješavanje ovih nerješivih problema ne bi trebalo da padne samo na žene, žene su vodile istorijsku borbu.
Imala sm priliku da se u to uvjerim iz prve ruke tokom Obaminog mandata u Bijeloj kući prilikom duge i surove bitke za usvajanje Zakona o pristupačnoj njezi (ACA). Uključivanje ženskog zdravlja u Obamacare nije bio predodređen zaključak – velikim dijelom zato što se odredbe nijesu odnosile na većinu zakonodavaca: muškarce. U jednom zloglasnom saslušanju o zdravstvenoj reformi, senator Džon Kil iz Arizone usprotivio se brizi o porodiljama, izjavivši: „Ne treba mi porodiljsko staranje“, na šta je senatorka Debi Stebnou iz Mičigena s pravom odgovorila: „Mislim da je Vašoj mami vjerovatno bilo potrebno“.
Zahvaljujući Obamacareu, osiguravajuće kompanije više ne mogu da naplaćuju ženama više nego muškaracima za isto zdravstveno osiguranje, da uskrate pružanje pomoći žrtvama seksualnog napada ili nasilja u porodici ili da naplate sufinansiranje za osnovnu preventivnu zdravstvenu zaštitu, poput kontrole rađanja. Drugim riječima, biti žena više nije „već postojeće stanje“.
Koliko vrijedi raznolikosti u liderstvu ne može biti jasnije. Usred pandemije koja je pogoršala rodnu i rasnu nejednakost, ženama su potrebne pobjednice na objema stranama političkog puta, koje će se boriti za politike za rješavanje krize u oblasti pružanja njege s kojom se suočavamo. To znači proširiti pristup plaćenom odsustvu i plaćenim bolovanjima, kao i osigurati da je njega u svim oblicima sigurna i pristupačna te da se s onim a koji pružaju njegu pošteno postupa i plaća. Ženama takođe treba liderstvo u objema strankama kako bi poremetile neravnotežu moći koja omogućava nesmetanu polnu i rasnu diskriminaciju, što znači da će se boriti protiv suzbijanja rodnih i rasnih razlika, štititi radnike od seksualnog uznemiravanja i rodne diskriminacije i povećati rangangiranje žena na boljim pozicijama na platnim listama.
Zbog toga su TIME'S UP Now i druge vodeće organizacije koje zagovaraju ženska prava formirale kampanju „Vratile smo je“, zahtijevajući od rukovodilaca medija, urednika informative i ostalih koji upravljaju javnom riječju da ove ignorantske, zlonamjerne napade ne pokrivaju svojim izvještavanjem o izborima 2020. godine.
Svjedočimo transformacijskim promjenama – glasači su to zahtijevali. A kako bi se suočile sa izazovima ovog trenutka, medijske kuće moraju da nastave da rade svoj dio posla pošteno pokrivajući oblast ženskog liderstva. A ako moraju izvještavaju o napadima čiji su korijeni u rasizmu ili seksizmu, novinari bi trebalo da ih nazovu pravim imenom i da pomognu da se jasno stavi do znanja da im nije mjesto u našem društvu. Dolazeće žene lideri – i milioni žena koje su izašle na birališta u istorijski rekordnom broju – ne zaslužuju ništa manje od toga.
Tina Čen, predsjednica i izvršna direktorka organizacije TIME'S UP Now, koja se zalaže za siguran, pošten i dostojanstven rad.
