Senjale me Sandre Luković lentre na lijepu bokešku užancu.
Iako se na pontu na lenku ili tiramolu, kako ko zbori, ka’ sunce grane suše tavalja i bječve, vapor u pozadinu me senjao na tu užancu.
Lenka bi bila, više ka’ je jedna, žica za robu razvučena.
A tiramola bi bila dupla žica ili špag (konop), razvučen duplo preko dva bucela (koloturnika). I uglavnom se mogu viđet u Kotor razvučene po uskim kaletama, ili portunima između kuća.
Mada špag zovemo i džep ali se drugačije akcentuju.
Tira-mola (podigni-spušti) ili kako bi pomorskim rječnikom reklo viraj (podiži) ka’ bi se teret derićima (brodskim dizalicama) podizao.
Kako bi šjore znala reć: “Bura, čista žena”, jer užanca je bila da se bjankarija i lenculi šire na vjetar, a Boka Kotorska je vazda po svojim burama bila karakteristična.
I ma koliko bio studen vjetar zimi, a ljeti ka’ je stađon od banjanja u more prijatan jer ofreška kad je kaldura tj. kaldaja (nesnosna žega), žene bi užale ventulat kuću, luštrat mobilju od prašine, skidat koltrine sa bonogracije, da se sva kuća defešto očisti, sva roba opere i sve ofreška.
Zbog mnogo kišnih dana, svaki tren sunca bi se koristio za lavat (prati) robu.
Pralje, žene u prošlim vremenima - kad je vode bilo samo na javnim mjestima, gradska pompa Karampana, ili izvorište rijeke Škurde - zvale su se lavandere, iako žargonski se zborilo za šjore koje ćakulaju, kokolavaju odnosno puno špjegaju (zbore).
Foto: Sandra Luković
Škurda tj. kratka, jer etimološki to znači, kako mi objasni moj dragi susjed Ivica Biskupović, turistički vodič, vodeći grupu turista iz Albanije, jedan od furešta mu reče da na albanskom “shkurt” znači kratko.
Našalismo se, eto i riješismo vječitu misteriju zašto se zove Škurda.
Iako zavučena ispod samih sjevernih bedemagrada, mogli bi tumačiti i po “škuro”, što znači tamno, /odnosno škure na fineštrine (prozore) koje stvaraju ladovinu/.
A vazda tom svojom zavučenošću podno bedema, i hladnoćom izvora asocira na škuro/tamno, hladovinu i hladnoću.
No to ću ostavit etimolozima, ja volim štorije.
Ako zavirimo u stare slike kotorskog Markata, vidjet ćemo albansku nošnju. I dan danas je subotom kad je pazarni dan na Markat, kako mencujemo našu pjacu, prisutni su ljudi naših najjužnijih gradova Bara i Ulcinja - donose i prodaju verduru, voće, citruse naranče, mandarine, masline, maslinovo ulje i ostale proizvode tog kraja naše Crne Gora.
Markat iz 1908. godine, neposredno nakon izgradnje 1907. godine
Nego, da se vratim na početak štorije, ili kako moj prijatelj Željko zna reći:
“Dobro! Oli završit što si počeo zborit”, škercajući se sa mnom.
Kao zaljubljenik našeg bokeškog govora i užanci, samo mi se faše od riječi vezuju kroz glavu, pa bi se sad nadovezivao i o Peraškoj fašinadi.
I kad boli glava kako bije u tempije, i nikad kraja o bokeškim riječima.
Kako je i Škurda vazda nepresušna, tako i moj govor, užance teku cijelim mojim bićem, zahvalan životu što sam privilegovan rodit se i živjet u naš Kotor kome se cijeli svijet divi i godinama vaporima furešti arivaju da ga vižitaju.
Užanca nažalost danas rijetka je kad vapor arivaje u kotorsku luku da se sa fineštrina i pergula maše lenculima i pozdravlja vapor.
Dugo je opstajala ta užanca ka’ bi vapori nekadašnje Jugooceanije uplovljavali u matičnu luku. Poslednji put je još pođeko pozdravljao preklanik kad je vapor “Kotor”, naše kompanije Crnogorske plovidbe po prvi put arivao u matičnu luku.
I kako je to davno šjor Petar Tomas napisao: “Kotorani se rugaju samima sebi i svojim užancama” i čine škerce na svoje užance, brontuljajući negodovanjem što nam je ljeti gužva od fureštoga svijeta, a jedva ih dočekat nakon kišne zime, kao škerac, spojih na majici užancu dobrodošlice i naše čuveno ‘da oće više odit ća’.
Jer, “sebi i svojim užancama”:
Dobro nam arivali, ajte ća.
