Nemoj da brineš, Jedina, pokušavali su i prije da te slome,
da ti krila katranom zatope,
da ti dušu u mutnu vodu utope.
Pokušavali su tada, pokušavaju sada i, bojim se, opet će.
Zbog šačice materijalnih blagodeti,
Tvoje postojanje je sporno i njime se prijeti.
No, nijesi ti jučerašnja, iako slaviš 15. rođendan – ponovnog rođenja,
dostojanstvom si ispunila čak i buduća pokoljenja.
A, tvoja veličanstvenost i tvoje ime...
Pa, ne treba da ga nipodaštavaju, već da se diče njime.
Znam, misliš da su ovo oni krizni i škakljivi dani,
kada se sa tvojom ljudskošću i mladim godinama
mnogi poigrati mogu,
kada ti prijete uništenjem i stavljaju te pred sud bogu.
Ali, ne brinem za tebe ja, Jedina,
stasita si ti i stamena,
veća od najvećeg brda, čvršća od najčvršćeg kamena.
Tako gorda, nimalo naivna, iščupaćeš se iz ružnih śećanja,
obgrliti snažno svoju đecu koja vazduh dišu tvojim plućima
i dati nam toplote, bez ikakvog kremena.
Poklonila si nam slobodu i dala još i štošta,
Źenice si nam ispunila ljepotom,
dlanove ponosom i dobrotom.
Napojila nas bistrom vodom i ukrotila sve izvore,
Darivala nam najvedrije nebo i najplavlje more.
Nemoj da brineš Jedina, dok imaš svoja čeda,
Tebe niko nikome ne da.
Ne smije čak niko ni da te poprijeko gleda,
A ne da te tamo nekim lakomim materijalistima tek onako preda.
Srećan ti rođendan, Najdraža,
Dio si moga bića,
I nijesam u ovom iskazu ja sama,
tebe danonoćno čuva tvoja straža,
Tvoji đeca – Crnogorci,
Zor-đevojke, kršni momci.
I zapamti, Voljena,
Nemoj da se śekiraš šta zbore jezici zli,
Dok živimo mi, živjećeš i ti.
Zapamti, živjećeš i ti!
