Govoreći o ideji bojkota i djelovanju opozicije, Protić, jedan od lidera petooktobarskih promjena, je istakao da među postojećim strankama ne vidi nijednu koja posjeduje sposobnost da je građani dožive kao svoju. Prema njegovom mišljenju, u situaciji kad su zatvoreni svi mediji, za opoziciju bi bilo najbolje da više razgovara sa narodom, jer je to jedini način da građanima objasne svoje ideje i programe.
NOVA S: Srbija postepeno izlazi iz turbulentnog perioda koji je uzrokovala pandemija koronavirusa. Što nam govore iskustva iz istorije, kakve posljedice može da ostavi kriza koja je za nama?
PROTIĆ: Mislim da se ništa na duže staze neće promijeniti. Ni u Srbiji, a ni u svijetu. U tom pogledu sam prilično skeptičan. I ranije, kad su se događale ovakve kataklizme, one nijesu izazivale neke drastične promjene zato što je ljudska priroda nepromjenjiva. Čovjek može da mijenja svoju okolinu, ali od svog postojanja nije uspio da promijeni sebe. Kad izađemo iz ove krize, kad strah bude prestao i kad se ljudi budu dočekali na svoje noge, sve će da bude isto kao što je i bilo. Tako će biti i u Srbiji. Sve one teškoće i problemi koji su postojali prije pandemije, a koji su bili učaureni dok je ona trajala, sad izbijaju na površinu sa većim intenzitetom nego što je to bilo prije epidemije. Ali i to će da “legne” na svoje i Srbija će, nažalost, biti tamo gdje je bila. Ni korak naprijed, ni korak nazad.
NOVA S: Stiče se utisak da je politika na kraju ipak trijumfovala nad strukom. Zbog čega je u Srbiji važnije što govore političari, a ne stručnjaci?
PROTIĆ: Prvo se postavlja pitanje koji su to stručnjaci. Da li su oni zaista stručnjaci ili režimski poslušnici. Ako bismo malo “začeprkali” kako su ti ljudi došli na ta mjesta i kakve su im, pod navodnicima, stručne biografije, možda bismo i shvatili da su oni tu zato što je vlast to htjela, a ne zato što to oni zaista zaslužuju. U krajnjoj liniji, tome nas uči i prethodno iskustvo. Ne ono od prije 20 ili 50 godina, već malo duže od toga. Kod nas su ljudi navikli i naučili da se na položaje ne dolazi zato što nešto znate i zato što ste u svojoj struci najbolji, nego zato što vas je određena vlast izabrala i na to mjesto postavila. Bez obzira da li ste vi za to “potkovani” ili ne. Zato politika u ovakvim situacijama i zemljama kakva je Srbija ima presudnu riječ. Ona ima vlast, može da uvede vanredno stanje i da ga ukine. Može da zatvori ljude u svoje stanove i da im ne dozvoli da izlaze. Ljudi koji se bave određenom profesijom, ma koja to profesija bila, takvu moć nemaju. Zbog toga se sa pravom stiče utisak da vlast odlučuje o svemu. Kao što je ta vlast odlučila da drakonskim mjerama građane Srbije gurne u izolaciju, tako je odlučila i da je iz nje izvuče. Vlast se vodi svojim interesima, a to je da što duže i neograničenije vlada. Bez obzira da li je pandemija, da li ljudi umiru ili se događa neka druga vrsta kataklizme.
NOVA S: Već pri kraju vanrednog stanja imali smo proteste opozicije sa balkona i prozora i kontraproteste i bakljadu pristalica vladajuće stranke. Kako gledate na ove događaje?
PROTIĆ: S jedne strane, ovo je stara priča u kojoj sam nekada i ja učestvovao devedesetih godina. Oni su karakteristični jer je to za ljude najmanje opasno. Čovjek kad se nalazi na svom prozoru ili stanu, osjeća se sigurnije nego kad izađe na ulicu da protestuje. U Srbiji ima prilično straha kod građana da iskažu svoje političko uvjerenje koje je protivno onom vladajućem. S druge strane, za bakljade i izlive nasilja je uvijek kriva vlast. Ona je ta koja raspolaže monopolom fizičke sile i ona može nešto da spreči, toleriše ili da pokrene. Za svaki izliv nasilja odgovornost pada na nosioce vlasti. Što je vlast neograničenija i pod manjom demokratskom kontrolom, što ima manje demokratskih sloboda, a one se uvijek odnose na neistomišljenike, to je njena odgovornost veća.
NOVA S: Vi ste se suočavali sa kontramitinzima režima Slobodana Miloševića. I mi danas svjedočimo situacijama gde vlast ima potrebu da na identičan način odgovori protestima opozicije. Zbog čega to čini, ako već posjeduje svu moć?
PROTIĆ: Mi se nikad u Srbiji nijesmo izborili sa tim sindromom apsolutne vlasti. Svaki glas koji je protivan vladajućem doživljava se kao subverzivan. Tako je bilo u Titovo doba, tako je bilo i u vrijeme Miloševića. Onda smo imali jedno koketiranje sa demokratijom u vrijeme vladavine DOS-a i ovih takozvanih demokratskih snaga, kojima sam i ja pripadao, da bismo se sad vratili na taj obrazac apsolutne vlasti. Ova vlast, kao i one prethodne, najviše bi voljela da uopšte nema opoziciju. Kad biste njih iskreno pitali, oni bi vam rekli ‘pa najbolje da mi vladamo sami. Da imamo 250 od 250 poslanika i da vladamo bez ikakvog ograničenja’. To je njima ideal. Problem Srbije i jeste što oni koji postanu vlast ne shvataju ideju demokratije, ograničenja sopstvene vlasti, podjele odgovornosti, jednakosti različitih mišljenja u javnom prostoru. Oni uvijek misle da su apsolutno u pravu. Da sad pitate aktuelni režim ili onaj Miloševićev, da li su jednu grešku napravili, oni će vam reći da nijesu i da je bilo idealno sve što su uradili.
Iz tog predubijeđenja, koje karakteriše ljude ograničenog uma, dolazi primitivizam u vršenju vlasti. Vlast kao privilegija, a ne kao servis građana. “Ja ću vama da pokažem i kažem šta je za vas dobro, a šta nije. Vi ste građani podanici i nijeste dovoljno zreli da razmišljate svojom glavom. Mi vam to ne dozvoljavamo. Od obdaništa pa do fakulteta, ispiramo vam mozgove da bismo vam na kraju riješavali pitanje da li ćete i kad ćete moći da izađete iz kuće, jer ste neodgovorni i neozbiljni”. To smo čuli čak i od predstavnika takozvane struke – da su naši građani nezreli, nepametni i da neko drugi u njihovo ime treba da odlučuje o njihovoj dobrobiti. To je jedno suštinsko pitanje, na koje mi u Srbiji nikada nijesmo dali pravi odgovor.
NOVA S: Pojedini građani, nezadovoljni postupanjem vlasti u vrijeme pandemije, odmah su po okončanju vanrednog stanja organizovali protestni skup ispred Predsjedništva. Već sutradan smo imali i skup pristalica Dveri koji su se sukobljavali ispred Skupštine sa poslanicima vlasti i ministrom Zlatiborom Lončarom. Mogu li ovakvi događaji da eskaliraju u veće sukobe?
PROTIĆ: Mogu, ukoliko vlast to želi. Male grupe opozicionara ne mogu ništa ozbiljno da naruše i ugroze u Srbiji, pred Skupštinom ili na nekom drugom mjestu. To može da učini vlast. I svaki put je eskalacija dolazila od vlasti, jer oni raspolažu monopolom fizičke sile. Oni mogu da izvedu policiju, Žandarmeriju i naoružane ljude na građane. Građani nemaju ništa. Što oni imaju? Mogu da viču, da udare neki šamar, mogu i da se pobiju, ali od toga nema velike opasnosti. Opasnosti ima onda kada vlast upotrebi monopol fizičke sile kojom raspolaže. Na stranu kako se ponaša i kako djeluje opozicija u Srbiji, ali ona ne raspolaže sredstvima da ugrozi vlast u suštinskom smislu. Zato njena odgovornost ne može da se mjeri sa odgovornošću onih koji su na vlasti. Isto onako kao što naprednjaci, dok su bili opozicija, nijesu nosili odgovornost kao što su nosili tadašnji nosioci vlasti, pa su mogli da prave mitinge, demonstracije, da traže da se njihova riječ čuje glasnije nego što je u to doba moglo. Sad kad su se stvari okrenule, vidite da se oni ponašaju potpuno drugačije od onog kako su se ponašali dok su bili opozicija, jer misle da nikad više to neće biti. Inače bi veoma vodili računa o tome kakva su prava i mogućnosti opozicije, znajući da će sjutra oni ponovo biti u toj ulozi.
Ideja demokratije je ideja smjenjivosti vlasti. Ali, to u Srbiji nikome ko se “popne” na vlast, ko zasjedne u tu fotelju više nije jasno. On misli da će kao Broz vladati vječno. Ili kao Putin, koji mijenja Ustav da bi mogao da bude vječni vladar. Ili kao što je u Kini, gdje partija odlučuje o tome ko će i dokle da bude na vlasti. To su uzori koje one traže. Oni ih ne traže tamo gdje postoji smjenjivost, gdje jedan bude četiri ili osam godina, pa da je najbolji na svijetu ode i dođe neko drugi, gori od njega. Jer je smjenjivost vlasti mnogo važnija, nego to da li je neko dobar ili nije.
