Trihotilomanijom je poremećajem koji tjera oboljele da čupaju sopstvenu kosu. To nije nov poremećaj, prvi zvanični opis dat je još davne 1800-te, godine.
Međutim, do nedavno je bilo vrlo malo podataka o trihotilomaniji, s obzirom na to da su se oboljeli uglavnom javljali dermatologu, i to najčešće ne dajući tačne podatke o uzroku gubitka kose. U osnovi ove male obmane ležao je strah da ljekari ne pomisle da se radi o ludilu, prenosi indeks.hr.
Kako navidi Stetoskop, trihotilomanija je izašla iz anonimnosti zahvaljujući novim publikacijama, koje su sadržale osnovne podatke o ovoj bolesti, kao i o novim i uspješnim tretmanima.
Osobe koje pate od trihotilomanije čupaju kosu sa tjemena ili čupaju dlake na drugim mjestima, poput obrva, trepavica, genitalnog područja, brade ili brkova.
Čupanje kose kod nekih ljudi može da bude vrsta zavisnosti. Prema britanskoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS), ljudi sa trihotilomanijom osjećaju intenzivnu potrebu da čupaju kosu i doživljavaju rastuću napetost dok to ne urade. Zapravo, sam čin čupanja kose izaziva im nevjerovatan osjećaj olakšanja.
Zdravstvenim radnicima još uvijek nije jasno šta prouzrokuje taj poremećaj, iako se vjeruje da su hemijska neravnoteža u mozgu slična opsesivno-kompulzivnom poremećaju (OKP), promjene u nivoima hormona tokom puberteta i reakcija na stres ili tjeskobu potencijalni okidači.
U kom periodu života nastaje ovaj poremećaj?
Poremećaj najčešće nastaje oko 12. ili 13. godine života. Nisu rijetki slučajevi s početkom u još mlađem ili znatno starijem uzrastu.
Dešava se da se bolest javi nakon stresogenog događaja, recimo, nakon zloupotrebe od strane roditelja, ili nakon bolesti i smrti jednog od roditelja. Većina se ipak ne sjeća ni jednog stresogenog događaja koji je prethodio pojavi bolesti.
Ipak, među njima postoje i oni čiji se simptomi povlače nakon što se odnos među roditeljima popravi, ili kad im roditelji posvete više pažnje.
Liječenje
Tretman se uglavnom prilagođava svakom osobi posebno. Međutim, veoma je važno liječenje započeti informacijom o karakteru bolesti, s obzirom na to da je iskustveno pokazano da to znatno snižava napetost i strah.
Informacija pomaže da oboljeli shvate da nisu jedini sa tim problemom, kao što često misle, kao i da se smanji osjećaj izolovanosti i samooptuživanja.
Od ljekova su najefikasniji oni koji se koriste i za liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koji utiču na serotonergički neurotransmiterski sistem.
Izgleda da ljekovi najviše pomažu u smanjivanju same potrebe da se dlaka isčupa. Tamo gdje postoji dobar odgovor na lijek, potreba iščezava skoro potpuno.
Pokazalo se, međutim, da je najefikasniji način liječenja trihotilomanije, sa dugotrajnijim rezultatima, dala kombinacija terapije ljekovima i bihevioralne psihoterapije. Kod početnih oblika, dobre rezultate daje i sama bihevioralna terapija.
