Šta nakon pobjede Milatovića: Crna Gora se snažno okreće Srbiji, Crnogorci strahuju za identitet

Jakov Milatović je novi predśednik Crne Gore, ujedno — to označava i kraj multietničke, multikulturalne i evropske države, koju će novoizabrani kandidat polako i sgurno gurati u „srpski svet“.

Sinoć su u Milatovićevom štabu bili prisutni brojni mediji iz Srbije i Republike Srpske, koji su srdačnim tonom izvještavali iz „svoje“ dobijene domovine, koja će biti adekvatna zamjena za (ne)prežaljeno Kosovo, a i red je da se izlizana parola „dogodine“ odmori, makar, do dogodine. Crnogorci nad sobom imaju nadvijenu sjenku svetosavlja, koja će ih, zasigurno, potpuno pomračiti na parlamentarnim izborima zakazanim za 11. jun ove godine.

CRNA GORA IMA OZBILJNE PROTIVNIKE

Međutim, čija je to sjenka? Protiv kakve su se sile borili Crnogorci? Šaka jada koja je vjekovima odolijevala većima od sebe, ovoga puta je morala posustati, a ponajviše zahvaljujući samim Crnogorcima čija se uspavanost lako mogla uočiti posljednje dvije godine.

Protiv koga se, dakle, Crna Gora borila?

1. Srbija, zemlja takve vladajuće strukture da se namjerila na cio region (koji izgleda nije dovoljno propatio) đe god da se nađe više od 100 Srba — oni to smatraju svojom zemljom. Ta zemlja (Srbija) ima čak i opoziciju čije se alave namjere ne razlikuju od njene vladajuće klike.
2. Republika Srpska - tvorevina kojoj je jedina svrha da talasa četničkim vibracijama koje uznemiruju cio region, a čiji su se politički i medijski predstavnici sinoć našli u vaskolikom slavlju sa Jakovom Milatovićem, unazađivačem proevropske Crne Gore.
3. Crkva Srbije, makijavelistička organizacija za koju zvanične međunarodne granice (između Srbije i Crne Gore) nijesu postojale ni ranije, a koja je svojom manipulativnom retorikom i lažima uspjela da zavede crnogorski narod, koji i jeste u određenoj mjeri stasavao na instaliranoj mitomaniji klera. Organizacija čiji su redovi puni pedofila, svetaca – koljača, poput popa Mace, zatim onih dostojnika koji su likovali ratu u Bosni i Hercegovini, zatim negatora crnogorske države. Zapravo, riječ je o organizacjii koja je bliža đavolu nego bogu.

4. Zemlja Rusija, fiktivni raj za mnoge dobrostojeće četnike koji, ipak, svoju đecu školuju u zapadnim zemljama. Rusija, dakle, protivnik i neprijatelj skoro cijelome svijetu, pa i malenoj Crnoj Gori, na koju se okomila, a sve u cilju stvaranja pogodne klime za kontrolu većeg dijela Balkanskog poluostrva.

Kao što možemo zaključiti - Crna Gora ima veoma ozbiljne protivnike koji su svojim uigranim i davno krvlju provjerenm taktikama uspjeli da prvo zatruju, pa da nadjačaju crnogorsku misao i njen evropski smjer. Podrška ovih opasnih fašističkih struja bila je vrlo otvorena, i naravno, upućena kandidatu Crkve Srbije, Rusije, Republike Srpske, Srbije - Jakovu Milatoviću.

Među najinteresantnijim podrškama je i ona od Vojislava Šešelja, čija je politika u crno zavila zemlje regiona. Da li je jasnije kakva to politika stoji iza nejakog Jakova?!

Da se razumijemo, Crna Gora će ostati suverena država (još uvijek) ali samo na papiru. Mlađani Jakov će je servirati srpskim aspiracijama, a oni znaju kako se završava ostatak posla. Crnogorci koji su glasali za Mila nijesu to, zasigurno, učinili zato što ga vole, oni nijesu glas dali Milu Đukanoviću, oni su glas dali, nažalost, jedinoj procrnogorskoj opciji, glas očaja sa unaprijed poznatim ishodom.

“EVROPSKI ČOVJEK” SA SRPSKO-RUSKIM TROBOJKAMA

Sa novim predśedniom dolaze i novi ciljevi, pa ono što u budućnosti možemo očekivati jeste i opoziv iz NATO članstva, a sve prema želji jednog od glavnih sponzora srpskih stuktura - Rusije. Takav potez će Crnu Goru gurnuti u produbljenu jamu u kojoj će je dočekati psi rata, spremni na sve što je u interesu „srpskog sveta“.

Međutim, postoji mogućnost i okretanja leđa Vučiću, iz prostog razloga što bi crnogorski vlastodršci mogli da shvate da sami mogu da biraju put, no – prije će biti da ih je virus svetosavlja odavno zarazio, a kao zaraženi svojim bićem su mehanički usmjereni ka matici Srbiji.

Koliko je Jakov Milatović evropski čovjek, i koliko je utemeljena njegova priča da je Crnogorac, govorile su sinoć crnogorske ulice okićene trobojkama koje su napokon uspjele da oprljaju ugled i dostojanstvo crnogorske države. Slavlje se nastavilo ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja, đe je zavedena masa slavila po „kanonskim“ običajima. Međutim, ta ista Hristova masa će dobiti motiv i hrabrost da otvoreno atakuje na svako crnogorsko kulturološko i civilizacijsko nasljeđe.

Da bismo dočarali crnogorsko društvo, prenijećemo jedan citat sa društvenih mreža: „Barem pola koji slave, večeras bi slavili i da je Milo dobio.“

Shvatate li kako je Crna Gora došla na ove grane? Naravno, Milatović će se pozvati na jedinstvo, na smanjenje podjela, na pomirenje – pa će tu retoriku i zagovaarati u narednom periodu, pripremajući teren za već započetu asimilaciju Crnogoraca.

Jedan francuski pisac (Etienne Rey) je zapisao: „U odanosti ima malo lijenosti, malo straha, malo proračuna, malo umora, malo pasivnosti, a ponekad i malo vjernosti.“ I nameće se retoričko pitanje, da li su Crnogorci bili odani, da li su neki (a jesu) dozvolili sebi da slave kandidata kojega podžavaju desničarske opcije svetosavlja, sa sve ratnim zločincem Šešeljom.

S druge strane, svjestan svoje političke propasti, Đukanović je dostojanstveno priznao poraz, čestitao Milatoviću, poželio mu sreću u radu, no, ukoliko mu se ta sreća (kojoj Milatović teži) ostvari, ostvariće se i san „srpskog sveta“.

Pred Crnogorcima su teška vremena, u kojima će se polako udarati na identitet, jezik, državne simbole — no to je neka spora budućnost na koju crnogorski narod neće pristati, već će pokušati da se dostojanstveno izbori za mjesto na evropskom nebu. Bez Mila ili sa, bez Jakova ili sa - Crna Gora je dužna da opstane i da se ponovo rodi, makar u dalekoj budućnosti, makar na našim kostima.