Ton života u lockdownu spoznala sam rano, kad sam čula kako kantautorska internet zvijezda pjeva: „Pronađi srebrne obloge, koliko god izgledalo teško / Noćna mora ekstroverta je san introverta“. Sve od tog trenutka zaključana sam u kulturološkom ratu jedne osobe protiv onih koji vole da ostaju kod kuće, iracionalno bijesne što bi neko negdje mogao da uživa u tome što će imati više vremena da provede sklupčan ispod pokrivača uz čaj od nane i okretanje stranica, ili šta god da introverti vole da rade.
Vrhunac svega bio je u decembru, gdje god pogledam vidim ljude koji ističu svoju ravnodušnost prema činjenici da je jedna od najboljih noći u godini, Silvestrovo, otkazana. Očigledno je ionako smeće. Ljudi koji cijene „pidžame“, „rani odlazak u krevet“ i „grickalice – doslovno sve grickalice“ nijesu se potrudili da prikriju svoje veselje. Ali ti ljudi griješe: doček Nove godine uopšte nije precijenjen; ako imalo znači – nepravedno je oklevetan.
Iako pruža i pomalo vjerskog značaja, praznik predstavlja važnu prekretnicu za mlade. Kao i mnogim ljudima, doček Nove godine pružio mi je prva putovanja u svijet neumjerenosti odraslih, istovremeno s mojim prvim ukusom kajanja odraslih. Prvi put sam se napila, sa 11 godina, u kući moje prijateljice Heder, čiji su roditelji svake godine priređivali Hogmanajevu zabavu. Kad sam stigla, nosila je majicu na kojoj je pisalo „Barbie je drolja“, zbog čega ju je mama prisilila da se presvuče prije nego što su gosti stigli.
Te noći odustali smo od bezalkoholnih piva i zalili pravu stvar, kad nam se ukazala prilika da se neprimijetno krećemo dok traje proslava. Ova varka, koja nije bila neophodna, bila je dio zabave. Činilo nam se smislenim da izvedemo razrađenu pljačku. Ušunjali smo se u kuhinju poput mačaka provalnika, jedno od nas odvraćalo je pažnju nečijoj majci pristojnim razgovorom, dok je neko drugi zgrabio bocu.
Svake novogodišnje noći od tada smo postajali hrabriji. Napijanje se obično odvijalo u parkovima i šumama, ali 31. decembra uživali smo radeći to u neposrednoj blizini roditelja. To je predstavljao rijetko spajanje dvaju različitih svijetova; u novogodišnjoj noći, kad bi naši roditelji, zarumenjeni i pripiti, vidjeli da smo pijani, nasmijali bi se popustljivo, a ne vikali ili zahtijevali da nam nanjuše dah. Kako sam postajala starija i odselila se, počela sam da više odlazim na zabave i nedostajala bi mi ta kombinacija dekadencije i toplog poznatog osjećaja. Ponekad, dok bih povraćala u kupatilu nekog neznanca, bilo bi lijepo kad bih znala da je moja mama na spratu ispod i da se ne nervira.
No, doček Nove godine zaista se tiče prijatelja, a ne porodice. To je oslobađanje pritiska nakon napetosti zajedničkog Božića, način ponovnog uspostavljanja punoljetnosti nakon infantilizacije druženja s porodicom i prebacivanja u istorijske uloge. Volim doček Nove godine jer sam sentimentalna, stara budalica maglovitih očiju i vjerujem u nadu, u mogućnost da stvari postanu bolje. Sviđa mi se što mi omogućava da provodim vrijeme s ljudima koji su mi bili važni u životu prethodne godine, a tako će biti i u narednoj godini. I ja volim pretjerivanje. To je vrijeme kada možete ućutkati mučni, obično ispravan glas u glavi šapćući: „Je li ovo dobra ideja?“ kad sipate još jedno piće. Lijepo je moći s vremena na vrijeme ućutkati taj glas, čak i ako to znači provesti sljedećih petnaest dana prisjećajući se neugodnih stvari koje ste rekli strancima i tiho šapućući: „Ne...“
Ali raspoloženje protiv Nove godine u velikoj mjeri se širi. Tokom protekle sedmice objavljen je esej iz New Yorkera koji poziva na njeno ukidanje i vijest BBC-a o ljudima koji su srećni što ove godine ne moraju da ga slave. Kanonski tekst za današnje mrzitelje Nove godine je Peep Show epizoda u kojoj protagonisti Mark i Džeremi očajnički upadaju s jedne očajne žurke na drugu. Kao što Mark kaže, „Svi racionalni ljudi su saglasni: istina je sama po sebi razumljiva da je nemoguće dobro se provesti u novogodišnjoj noći“. Ljudi vole da citiraju ovu epizodu u znak podrške svojim izokrenutim mišljenjima, ali vrijedi napomenuti da se svi ostali dobro zabavljaju osim Marka i Džeremija, koji to ne uspijevaju jer su odvratni i neprilagođeni – ako ovo gledate i mislite: „Upravo je takav doček Nove godine“, možda problem unutrašnji.
Prihvatam da je tugovanje zbog toga što ne mogu da se napijem s prijateljima relativno trivijalna žalba. To je žrtva koju rado podnosim, a suprotan izbor bio bi nedvosmisleno sebičan. Ali još mogu da se požalim i i dalje mislim da bi brigada protivnika Nove godine trebalo da odnese svoju pobjedu s malo više gracioznosti. Čestitam, introvertni: pobijedili ste! Ove godine ostajem kod kuće, ali moja vjera u novogodišnju noć ostaje svetinja.
Komentari (0)
Želite da podijelite Vaše mišljenje sa čitaocima? Napišite komentar i započnite diskusiju.
