Često klijenti na terapiji kažu da su dobri za sve, osim za sebe i da ovakav način ponašanja u stvari šteti njihovom mentalnom zdravlju i normalnom psihičkom funkcionisanju. Zašto se onda tako ponašaju? Zašto imaju potrebu da se žrtvuju, ugađaju drugima i potiskuju svoje želje i potrebe nauštrb zadovoljstva drugih?
Ovi ljudi svoju vrijednost i samopouzdanje uslovljavaju time da su drugi oko njih srećni, odnosno, “vrijedim onoliko koliko su ljudi oko mene srećni”.
Pored toga što ne postavljaju granice, čine usluge i kada za to nemaju možda fizičke, mentalne i druge kapacitete i prosto rečeno ne znaju da kažu NE, ove osobe imaju zadršku u emocionalnoj ekspresiji vodeći se logikom - „Moja osjećanja nijesu bitna, pokazivanje mojih osjećanja nije toliko važno. Moja osjećanja mogu kod drugih osoba da izazovu neprijatne emocije, pa neću ni ulaziti u konflikte. Ne želim da se zbog mene neko osjeća loše.“
Uzrok ovakvog ponašanja su pozitivne reakcije na ovakvo ponašanje koje su dobijali od svojih roditelja i drugih autoriteta, kao djeca.
Dakle, činiti druge zadovoljnima označavalo se kao dobra osobina - odnosno značilo je biti poslušan, dobar, vaspitan, dobro dijete. S druge strane, iskazivanje svojih želja roditelji ili drugi značajni stariji su ignorisali ili čak kažnjavali pa se u djetetovoj nedovoljno razvijenoj kognitivnoj svijesti formiralo mišljenje - moje želje nijesu bitne.
Kasnije se tako ponašamo i prema ostalima - prijateljima, partneru, kolegama i djeci, jer se to slaže sa našim uvjerenjem da je samo ovakvo ponašanje ispravno za nas, svijet i druge. Pratiti svoje želje i snove znači biti sebičan i loš, to jednostavno nije prihvatljivo.
Duže ovakvo funkcionisanje često dovede do „pucanja“ (Ćutim, ćutim, pa puknem) ili do fizičkog razbolijevanja - psihosomatskih bolesti i poremećaja. Prvi korak ka mijenjanju je, svakako, u postavljanju zdravih granica između svoje ličnosti i afiniteta i ostalih.
Granice nijesu barijera između nas i ostatka svijeta, već dozvola sebi za svoj prostor i lični integritet.
Znači, dati sebi dozvolu da kažemo NE, da ne uradimo baš sve što se od nas traži ako se to kosi sa našim željama i mogućnostima i prihvatiti sebe na način na koji prihvatamo druge, odnosno, staviti se na mjesto gdje nam obično stoje drugi.
Ovo ide, naravno, veoma sporo i ne treba očekivati da se neki obrasci ponašanja koji su tu godinama, mogu preko noći promijeniti. Kroz iskustvo sa klijentima, mogu reći da se okolina jako iznenadi na drugačiju vrstu reagovanja, te zato treba ići - korak po korak.
Građenje samopouzdanja i jačanje uvjerenja o svojoj vrijednosti koja nije uslovljena zadovoljstvom drugih ljudi, osnovni je korak ka stavljanju sebe u centar svog života. Bitno je osvijestiti da ostajemo zaglavljeni u nekim obrascima ponašanja koji nas ne vode napretku i ličnom ostvarenju i krenuti hrabro ka cilju - biti dobar čovjek prvenstveno za sebe, jer samo tako možemo biti dobri i za druge.
