Priča o Bindeshwaru Pathaku koji je ranih sedamdestih godina osmislio i sproveo u zamisao ideju o jeftinim javnim toaletima, prvenstveno namijenim ženama u Indiji, u potpunosti me je fascinirala - izum se zvao „twin-pit toilet“, a poenta je bila u tome da ženama po prvi put omogući pristup toaletu i tako im život učini dostojanstvenijim.
Naime, žene u Indiji bile su primorane da trpe fiziološke potrebe tokom cijelog dana sve dok ne bi pala noć kada da bi to mogle da obave pod okriljem mraka, što je za njih bilo opasno i ponižavajuće.
O položaju žena u Indiji mislim da nije potrebno podrobnije govoriti - jedna od posljednjih vijesti koje sam pročitao je bila o tome kako su prošle neđelje mještani jednog sela (jedne etničke pripadnosti) napali drugo selo (druge etničke pripadnosti), žene skinuli do gola i tako ihtjerali da paradiraju ulicom, nakon čega su ih grupno silovali...
Tako je socijalni aktivizam Bindeshwara Pathaka, jednog od najpoznatijih boraca za prava žena, čuvenog „Toilet man of Indija“ iza kojeg je ostalo 1,5 miliona toaleta širom zemlje koji su omogućili koliko toliko dostojanstveniji životza oko 25 miliona žena postao primjer koliko jedan čovjek može sam da promijenii koliko je bitno da muškarci razumiju pitanja neravnopravnosti žena.
Dr Bindeshwar Pathak prilikom dodjele priznanja 2017.
Je li ga na to „natjeralo“ lično iskustvo ili je bio istinski humanitarac? Ja vjerujem - i jedno i drugo.
Bindeshwar Pathak odista je bio srećno dijete jer se rodio kao pripadnik najbogatije kaste u Indiji, tako da je živio u izobilju koje je za pripadnike nižih slojeva bilo teško zamislivo čak i u pojmovnoj ravni. Međutim, čak i takvo djetinjstvo nije isključivalo traume od kojih je jedna prilično odredila njegov alter-ego.
Svaki put kada bi lokalna žena donijela potrepštine za njihovu porodicu, njegova baka bi spirala podvodomi metlom trudeći se da spere „zarazu“ koju je ova ostavljala iza sebe kao prirodno definišuću osobinu tog sloja ljudi. Svaki dodir i kontakt sa takvom osobom koja je bila simbol zagađenja bio je nezamisliv.
Međutim, Pathak je bio radoznalobiće, uostalom kao i svako drugo dijete, bilo gdje na planeti, željno da upozna svijet i izazove u njemu. Tako je jednoga dana skupio hrabrost i dodirnuo ženu rukom očekujući neku spektakularnu posljedicu zbog toga čina. Kako se ništa nije desilo, nastavio je da to radi i narednih dana, sve dok to nije primijetila njegova baba koja je slučaj odmah prijavila.
Lokalni sveštenik,koji je odlučivao o ovim pitanjima,donio je odluku koja će zauvijek obilježiti njegov život. „Presuda“ je glasila da se Bindeshwar Pathak, kao trajno kontaminaran, izbaci iz roditeljskog doma na ulicu što je bilo ravno smrtnoj presudi.
Na suze njegove majke i uporna preklinjanja da se nađe drugo rješenje za nesrećno dijete koje nije znalo posljedice svojih postupaka,sveštenik je na kraju ipak preinačio odluku -Bindeshwar Pathak bio je natjeran da se napije kravljeg urina i pojede balegu kao jedini način pročišćenja, s' obzirom na to da je kravau Indiji sveta životinja.
Za ovu bizarnost posmatrano iz naše vizure, interesantno je dodati da se svake godine u selu Gunatapura u Karnataki održava festival Gorehabba, u kojem se muškarci mažu kravljom balegom a potom se svi skupa gađaju kuglama od iste - dakle, balega koliko god to nevjerovatno zvučalo kao nus proizvod „svete životinje“ ima svoje ritualno mjesto još uvijek u nekim mjestima u Indiji.
Tako je dječak platio cijenu ostanka u roditeljskom domu dok je ukus balege u ustima zauvijek promijenio njegovu percepciju stvarnosti. Ono šta je tada Bindeshwar Pathak naučio na prilično eksplicitan način bilo je da se za drugačije mišljenje često plaća visoka cijena.
Svaka paralela sa crnogorskim društvom, neko bi rekao da jeste neumjesna.I možda drastična. No mi osobe dinarskog tipa, razumijemo izgleda jedino drastične kontraste.
Krava u Crnoj Gori nije sveta životinja, balegu ne jedemo kao dio obreda, a ni inače, žene su doduše osvojile prava, na papiru sva, a u stvarnom životu poneka. Sve ostalo nam je prilično slično, barem na nivou principa.
Ako mislite da jeocjena preoštra, samo se sjetite „kaste bahatih ljudi“ i još „bahatije đece“ koje je stvorio prethodni režim kao nus pojavu trideset godina vladavine uz mentalni sklop koji je počivao na jasnom iskazivanju svoje posebnosti uz tompuse i moete. Ako malo zavirite unutar ovog VIP kluba naći ćete tamo i predstavnike ugroženog srpskog naroda koji su upravo za vrijeme DPS zgrnuli najveću lovu.
Da li je to klasičan primjer „kaste bogatih birokrata“ - „VIP kaste“?
Prisjetite se samo „VIP škola“ i „VIP odeljenja“, koje su mogli pohađati samo đaci koje je značaj roditelja činio „VIP đetetom“, što je vjerujemi danas slučaj. Čak je i diploma Luča postala „VIP“ pa su je takva odjeljenja imala više od ostalih u ionako nevjerovatnoj hiperprodukciji istih.
Recite mi samo da to nije podvajanje đece i teška sramota za školstvo.
Da li su novofomirane vjerske škole klasičan nastavak kleronacionalistučkog ludila koje treba, u izvrnutom sistemu vrijednosti, da budu preporuka koja će favorizovati tu đecu u odnosu na ostalu? Dodao bih da vjerske škole nijesu nikakva posljedica religioznih osjećanja pravoslavnih vjernika ove države već dio anticrngorskog projekta koji, svidjelo se to namaili ne, trenutno preovladava .
Nego, uvijek kada pomenem popove, ne mogu a da se ne sjetim oca Rafaila, čuvenog „oca influensera“ (pokemoni-demoni, heroin loš i nikakav itd), kako na sebi svojstven način objašnjava da djeca dobijena kroz program vantjelesne oplodnje nijesu blagoslovena.
Što znači da imamo blagoslovenu i neblagoslovenu đecu na bazi načina kako su začeta. Morate priznati da to nema ni Indija!
Dakle, kasta jeste duboko evolutivni mehanizam lišen empatije za druga ljudska bića, snažno sredstvo da sebi i svom potomstvu obezbijedite bolju poziciju u trci koja se zove život. Od primitvnog pojmovnog oblika kakva je u Indiji, do neznatno ljepše upakovanog klero-nacionalizma pa sve do fino oblikovane moći kapitala, krajni cilj je samo jedan - bez milosti preovladati nad drugim grupama.
Dakle, Crna Gora jeste društvo duboke nejednakosti, kojedjeci ne daje ni približno iste šanse za uspješan život. Suština istinski demokratskih zemalja je u tome što je jasno povučena linija ispod koje se ne ide kada je u pitanju jednakost među ljudima, pogotovo ranjivim kategorijama - to je ono na čemu pada svaka vlast u Crnoj Gori nakon socijalizma koji možda nije do kraja uspio u svemu, alimu se namjera nije dovodila u pitanje.
Kako god, za razliku od vremena u kojem smo mi neki stasavali, pa ma kako bila rigidna vremena devedesetih, škola je ipak ličila na školu u odnosu na ovo danas. Sa ponosom mogu da kažem da je kotorska Gimnazija koju sam pohađao „stvarala ljude“ sa jasnim intelektualnim i moralnim integritetom u mjeri u kojoj je to moguće.
Danas je škola uglavnom ružno ogledalo posrnulog društva, mjesto na kojem će se odigrati finalna borba za budućnosti ove zemlje i zato i jeste tolika jagmakome ćepripasti Ministarstvo prosvjete. Ja bih bio najsrećniju kada bi na njenom čelu mogli imati čovjeka poputBindeshwara Pathaka, ali su nam šanse za to realno nikakve.
P.S. Od vas ne očekujem da se saglasite sa mojim stavovima. U svakom slučaju, ako mislite drugačije i ako ste vi u pravu to može samo značiti da je Crna Gora bolje mjesto za život.
