Predstava ,,Vidi kako Lokrum pere zube“ u režiji Paola Tišljarića, koprodukcija Kazališta Marin Držić i Dubrovačkih ljetnjih igara, koja je u Crnogorskom narodnom pozorištu izvedena 14. januara, jedna je od onih koja je u posljednjih nekoliko godina izazvala najpozitivnije reakcije crnogorske publike.
Nakon što su se zavjese spustile, publika je sa glumačkim ansamblom i autorskim timom više minuta pjevušila čuveni hit ,,Volare“ Domenika Modunja, kojom se predstava ,,Vidi kako Lokrum pere zube“ završava. Nastala kao dramatizacija istoimenog romana hrvatske naučnice i književnice Ivane Lovrić-Jović, ova predstava doima se kao pokušaj da se od mnoštva fragmenata sistematizuju i od zaborava otrgnu srećne uspomene iz perioda odrastanja, kroz narativnu liniju četiri žene iz četiri različite generacije.
U pitanju je atipična, eksperimentalna dramska tvorevina prepuna muzičkih elemenata i interesantnih multimedijalnih rješenja. Tišljarić, reditelj i direktor Kazališta Marin Držić, govorio je za Pobjedu o izvođenju u Podgorici, izazovima prilikom adaptacije proznog teksta Lovrić-Jović, uspostavljanju balansa između mnogostrukih aspekata predstave...
Kako ste zadovoljni izvođenjem u Podgorici i reakcijom publike?
TIŠLJARIĆ: Bila je to stvarno večer za pamćenje, a glumci su mi rekli da su osjetili kako publika diše s njima. Ova predstava za mene je vrlo posebna i radujem se svakoj reprizi, a čini mi se da stvarno rastemo iz izvedbe u izvedbu i otkrivamo nove nijanse. Drago mi je da publika u Podgorici prepoznaje naše kazalište kao zanimljivo, ovo je treći put da ovdje gostujemo i svaki put nas dočeka rasprodana dvorana i srdačni dugotrajni aplauz.
Predstava ,,Vidi kako Lokrum pere zube“ bazirana je na istoimenom romanu Ivane Lovrić-Jović. Kako ste pristupili adaptaciji ovog književnog djela i što ste smatrali ključnim da sa stranica romana prenesete na teatarsku scenu?
TIŠLJARIĆ: Radi se o neobičnom romanu, duboko povezanom s autoričinim privatnim životom. Dok sam čitao roman stalno su mi dolazile suze na oči – prisjećao sam se brojnih slika iz svog djetinjstva, a i na probama smo svi pomalo suzili dok smo radili na dirljivim scenama oproštaja protagonistice od njezinih roditelja, dok su nam neke scene vraćale osmijeh na lice jer smo se prisjećali divnih uspomena iz djetinjstva, koje skoro svi rado idealiziramo. Suradnja s Ivanom bila je jako ugodna i kreativna. Napisala je roman o svojoj obitelji u kojem je podijelila vrlo intimne stvari i progovorila o svemu što nas boli u našim obiteljima, o čemu ne želimo govoriti i sve to sažela u jedan visokostilizirani tekst koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Za mene ključ za ovu predstavu bile su upravo ove rečenice iz romana: „Kad bližnji umiru, naša se sjećanja uzohole i nemaju mjere. Svaki je trenutak mogući prilog spomenaru. Svaka je panorama potencijalna buduća uspomena. Kad živimo u slobodi misli i uspomena, veliko je, pak, pitanje što će taj nerazdvojni par, mozak i duša, odlučiti pohraniti, a što će izbrisati“.
Predstava je, iako govori o traumama i narušenim porodičnim odnosima, protkana britkim humorom, a bavi se kako delikatnim unutrašnjim stanjima likova, tako i različitim društvenim anomalijama. Kako ste uspostavili balans između mnogostrukih aspekata predstave?
TIŠLJARIĆ: Dok režiram, uvijek se vodim intuicijom i slijedim neki svoj unutarnji osjećaj za ritam i situaciju. Pošto se predstava bavi mnogim osjetljivim društvenim temama, između ostalog ratom, smrću roditelja, bulimijom, bračnom nevjerom, izrazito mi je bilo bitno razumjeti i sa glumcima istražiti vizuru svakog od likova. Predstava kroz četiri generacije žena iz jedne obitelji progovara o svim onim stvarima koje nas zbližavaju i razdvajaju. Mislim da predstava raspliće kompleksnu temu mediteranskog mentaliteta i snažnih emocija vezanih za slatko-gorke životne priče u mediteranskim gradovima. Mislim da je upravo taj balans između najljepših uspomena iz djetinjstva koje izazivaju smiješak i tužnih trenutaka oproštaja s najmilijima ono zbog čega publika toliko voli ovu predstavu.
Kako generalno doživljavate ulogu muzike u pozorištu, s obzirom na to da je ona nezaobilazan element gotovo svih Vaših predstava?
TIŠLJARIĆ: Mislim da je muzika snažni okidač za emocije. Veliki sam zaljubljenik u muziku i uvijek dok pripremam neku predstavu napravim popis muzike koja me asocira na kazališni materijal kojim se bavim. Za ovu predstavu posebno je i to da autorica u roman upisuje talijanske kancone koje su je pratile u sretnim i tužnim životnim trenucima: odrastanja, zaljubljivanja i opraštanja od preminulih roditelja. Prepoznatljivi melankolični zvuk talijanskih kancona stvara atmosfersku kulisu ove predstave i u trenutku nas prenosi u magični svijet uspomena.
Koliko smatrate da su ovakva gostovanja teatara važna za povezivanje pozorišnih zajednica u regionu i kako bi ta kulturna saradnja mogla pomoći u prevazilaženju političkih i društvenih barijera u bivšim jugoslovenskim republikama?
TIŠLJARIĆ: Mislim da dobro kazalište, koje se bavi pravim temama, prelazi i ruši sve granice i povezuje ljude istinskom emocijom. Želim da u budućnosti imamo više prilika za kulturne razmjene, pošto imamo mnogo zajedničkih tema, koje nas se i te kako dotiču. Kultura je tu da gradi mostove i ujedinjuje nas.
Crna Gora ima zanimljive i moćne glumce
Kako ocjenjujete savremenu crnogorsku pozorišnu scenu?
TIŠLJARIĆ: Nažalost, ne stignem pratiti onoliko koliko bih htio, pa ne mogu objektivno suditi. Jako mi se svidjela predstava „Ja sam ona koja nisam“ Mate Matišića u režiji Vita Taufera iz CNP Podgorica, koja je prošle godine gostovala i u Dubrovniku. Mislim da Crna Gora ima jako zanimljive i moćne glumce. Pamtim jednu davnu predstavu koju sam kao student gledao u Kotoru, Njegoševu „Luču mikrokozma“ u režiji velikog Paola Mađelija, koja mi se duboku urezala u sjećanje i obilježila moje kazališno odrastanje.
