Nakon budvanskih izbora, ponašanje partija vlasti poprilično se iskristalisalo. Doprinijeli su tome, doduše i javno razotkrivanje prvaka nepotizma, a ponajviše nezaustavljivi pad podrške PES-u i Demokratama sa kojim je u nepovrat otišao i legitimitet aktuelne Vlade.
Zato ovih dana slušamo i čitamo o raznim barometrima, kao slamkama za spas onoga što se, očito, spasiti ne može.
Premijer Spajić znao je to još nakon podgoričkih izbora. To proizilazi iz činjenice da je čuveni Barometar 26 najavljen tokom posjete predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen. Budvanski izbori bili su samo dodatan test i potvrda da partijama u nestajanju, prijevremeni parlamentarni izbori ne odgovaraju ni po koju cijenu. Označili bi konačan pad nacipopulističke vlasti na državnom nivou, a samim tim i političku smrt PES-a i Demokrata.
4Spajićeva i Bečićeva partija odavno su u procesu laganog odumiranja. Na aparatima ih drži kiseonik Andrije Mandića. No, ne budu li slijedili njegove naloge, ni aparati ZBCG neće ih održati u foteljama.
Vratimo se ovom, zvanično predstavljenom, Barometru 26. Čudi, zaista, da Spajićevi stratezi, ko god oni bili, nijesu bili u stanju da napišu dokument koji bi, ako ništa drugo, makar bio politički čitljiv. Milojkovi neznani i očito neuki autori na brzinu su natipkali klasičnu populističku platformu, bez jasnih i konkretnih odrednica i zaključaka, upotrebljivu isključivo u dnevnopolitičke svrhe.
Najprije, ostaje nejasno ka kojim strukturama je predmetna platforma adresirana. Nemjerljivo krupan propust. Jer, kada se proklamuje kohezija u sprovođenju reformske agende, pripremi i usvajanju zakona koji su njen sastavni dio, valjalo bi naznačiti koje strukture zapravo sabotiraju taj proces. U suprotnom, djeluje kao da je riječ o širem konglomeratu javno prisutnih subjekata. A dobro znamo da većina crnogorskih građana i građanki, kao i izuzetno snažne grupacije građanski orijentisanih pojedinaca i organizacija izražavaju konsenzus u vezi sa neupitnim članstvom Crne Gore u EU.
Antievropski elementi, Spajićevom voljom, vodeće su figure vladajuće većine. Zato je poruke o privrženosti obavezama iz reformske agende trebalo uputiti upravo tim akterima, a ne vaskolikoj javnosti.
Nadalje, poziv na saradnju sa akademskom zajednicom i civilnim sektorom zvuči, u najmanju ruku, nategnuto. Opšte je poznato da nijedna od tri tridesetoavgustovske Vlade nije trpjela kritiku. Naprotiv, odnos prema kritičkim glasovima oličen je u targetiranju, progonu, prijetnjama, te nultom nivou tolerancije u odnosu na drugačija mišljenja.
Ističe se važnost javnih rasprava, a upravo od tog demokratskog mehanizma vlast manirski bježi. Zakoni se donose bez konsultacija, pod plaštom IBAR-a, ili nekakvog nejasnog stepena hitnosti. Amandmani opozicije skoro da se i ne prihvataju, ali je zato parlamentarnoj većini, u amamandmanskom smislu, sve dozvoljeno.
Zakoni se, dakako, ponekad i ne pišu u Vladi, već u kabinetima nekih drugih institucija, pa se potkrade onaj logo na kraju, jer nijedna laž nije vječna. Da Vladu ne zanimaju stavovi civilnog sektora, sindikata, privrednika, vidjeli smo u bezbroj navrata. Mišljenja struke za Vladu su kliše. Titularnih eksperata za razne oblasti nam, zasigurno, ne manjka.
Nacipopulistička vlast politički je otpisana, a propast će se formalizovati kad-tad
Elem, nakon inkluzivnog poziva, slijedi i antiinkluzivno uklanjanje akademske zajednice iz procesa donošenja odluka. Jer – kako drugačije objasniti stavku kojom se definiše pravilnik koji usvajaju parlamentarne partije, čija se primjena kvartalno razmatra, a akademska zajednica dužna je da postupa shodno partijski definisanim pravilima. Ovim, Spajićev tim ponovo, vrlo nespretno, demantuje sebe – partijski interes je ispred državnog, a ne obrnuto, kako to milozvučno napisaše.
Nadalje, poziv da se o identitetskim temama ne raspravlja bez konsenzusa. Da u oslobođenoj nam državi ima i tračka demokratije, identitetske polemike ne bi činile osnov višedecenijske, duboko štetne političke matrice, kojom se truje javni prostor, a polarizujuća pitanja važnija su od javnih politika i interesa građanki i građana.
Ni ovoga puta, poziv nije upućen na prave adrese, jer oni kojima bi takav apel trebao stići brzom poštom, sebe vide kao pokretače crnogorskog EU puta i ključne činioce u zaustavljanju trajuće stagnacije. Da je Zdravko bio politički pametniji, pa umjesto Milojka i Jakova za omiljene ministre odabrao Andriju i Milana, brzopotezno bi Crna Gora postala EU članica. Kakav bi to skok bio – od lidera u pretpristupnom procesu EU, do prve članice zajednice zajednice srpskog sveta. Ne bi se put ovoliko razvukao.
Regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi – hoće li se njima baviti persone non grata i GRU saradnici, ne napisaše nam neznani autori.
Sve u svemu, obmanjivačka platforma, kojom se aktuelna vlast želi predstaviti proevropskom i transparentnom. Postupanje tokom godine za nama ne ide im na ruku.
Dok se Spajić bavi populističkim prezentacijama, a čime bi drugo, PR služba Demokrata neumorno kucka. Ostaje pitanje – je li mač pravde isto što i ruka pravde koju su nekad snažno držali. A kad smo kod sila tame, možda misle na mrak devedesetih, čiji su povratak zajedno sa Milojkom politički etablirali.
Čini mi se da je upravo Boris Bogdanović, prosvjetitelj i istražitelj pravosudno-kriminalne sprege, čiji je cilj destrukcija i destabilizacija Vlade, pretpostavimo uz opozicionu podršku, bio jedan od najglasnijih kritičara pritisaka na sudstvo i tužilaštvo. Sa padom legitimiteta najstabilnije Vlade, izgleda, pala je i politička roletna.
Nego, kritikovao se i nepotizam i partijsko zapošljavanje, pa danas imamo rekordere i šampione u primjeni ovih njima mrskih praksi. Ispada da je sav kadrovski potencijal ove države, usljed nepravedne diskriminacije, decenijama čučao u kumovsko-porodičnom okruženju oslobodilaca. Zamislimo situaciju da neka nova vlast, vođena logikom Vesne Bratić, krene s revanšističkim rezovima. Stao bi energetski sektor, a bogme i gotovo čitava država.
No, ima u ovoj barometarskoj priči neko ko, ako je vjerovati predsjedniku švedskog parlamenta, slijedi Milojkov proevropski barometar. Pročulo se tako da je Andrija Mandić, zarad fotelje, izdao Putina i podržao Ukrajinu. I nije čudo što je to pokušao da sakrije od javnosti. Knežević, ipak, ispade vjerniji agent.
A kad govorimo o energetskom sektoru, kako ne pomenuti svijetlu tačku, talentovanog Iliju Mandića, predvodnika energetske filijale srpskog sveta. Zasigurno je Andrija, tokom nedavnog srdačnog razgovora s Vučićem, dobro informisan o Ilijinom doprinosu zajedničkim projektima. Isto tako, sigurno je propustio da, nakon iskrene čestittke, upita vožda otkud slanina „vjerskom fundamentalisti“.
Dodatno, promaklo mu je i pitanje šta je to tako strašno Vučić vidio, a vezano je za Mandićevo i Kneževićevo učešće u pokušaju terorizma zvanom državni udar. Doduše, tada, makar formalno nijesu slovili za javne prijatelje, pa je Vučić u međuvremenu potisnuo ta saznanja, koja bi ozbiljno ugrozila velikosrpsko prijateljstvo i opovrgla tezu o političkim zatvorenicima, kojom nas uz podršku proksi portala bombarduju, čim zafali zapaljivih tema.
I da ne zaboravimo Ibrahimovića s malim brojem resora u pročetničkoj Vladi i kadrovima za jače pozicije. Principijelno, pardon, disciplinovano - da disciplinovanije ne može.
Svi zaokupljeni svojim brigama, ali, ipak, Demokratama je najteže. Ministar je danonoćno prelijetao da bi se samopromotivno fotografisao, kad ono bjegunca uhapsi lovac – pardon, policija susjedne države, sa sve profi režiranim i montiranim snimkom.
Žal je veliki, te je Šaranović u svoj muci prinuđen da se, sa ostatkom bezbjednosnih čelnika hvali (ne)uspjesima sopstvenog sektora, a stvarne hvalospjeve, dok prsti podrhtavaju, piskara policiji susjedne države.
Ni barometri u kojima je nažvrljano ono što se u civilizovanoj državi ne stavlja na papir, već konsenzualno podrazumijeva, ni Mandićevo komično evropejstvo, nakon što je dio Vlade glasao protiv sankcija Rusiji, niti zamagljivanje nesposobnosti bezbjednosnog sektora, ne donosi spas od posrnuća.
Nacipopulistička vlast politički je otpisana, a propast će se formalizovati kad-tad. Možda prestankom lutanja Jakova i Dritana, a možda i nekim drugim po Crnu Goru efektivnijim i demokratičnijim scenarijima.
