Problemi u učenju, odabiru srednje škole i fakulteta, odnosi u porodici, osjećaj treme pri nekim važnim događajima – samo su neki od razloga zbog kojih se djeca obrate psiholozima. Ipak, sagovornice Pobjede saglasne su da se oni, nažalost, psihologu u školama javljaju uglavnom ,,po kazni“, odnosno kada krše neka pravila na času ili pak kada se nešto ozbiljno desi.
STIGMA JAČA OD POTREBE
Psihološkinja i psihoterapeutkinja Marijana Bulatović- Medenica smatra da će puno djece ostati u svom svijetu i sa svojim ranama dok god se razgovor sa psihologom bude posmatrao kao ,,kaznena mjera“ ili psiholog kao neko ko liječi ,,lude“.
Prema njenim riječima, važno je sugerisati nastavnom osoblju da prepoznaju djecu koja su povučena, imaju nagli i veliki pad u postignuću u školi, kao i one čije se ponašanje naglo promijenilo i koji često odsustvuju iz škole ili imaju emocionalne reakcije koje nijesu razvojno adekvatne.
"Takva djeca obično ostaju ,,skrivena“ jer nam ne prave probleme, ne ometaju čas, a upravo u njima ponekad može da se krije veliki problem sa kojim se nose kako mogu i umiju", ističe Bulatović-Medenica koja radi u kolašinskoj Osnovnoj školi ,,Risto Manojlović“.
Ona smatra da uvijek kada postoji problem u školi treba uključiti i roditelje.
"Roditelj je partner i mora biti uključen u taj segment djetetovog života, jer vrlo često se dešava da dječije ponašanje reflektuje ono što se dešava u porodici. Informacije koje dobijamo od roditelja su značajne, jer su to nekada smjernice koje nam mogu pomoći u pružanju podrške djetetu. Na taj način se šalje poruka djeci da smo mi odrasli ti koji smo dužni da djeci obezbijedimo uslove za zdravo odrastanje", kazala je Bulatović-Medenica.
PREDRASUDE I DALJE POSTOJE
Nekada se, kaže ona, roditelji ,,bune“ zbog razgovora djeteta sa psihologom u školi jer nerijetko to doživljavaju kao obilježavanje djeteta kao ,,nenormalnog“.
"Nažalost i dalje postoje predrasude o psiholozima, što se potvrđuje i kroz reakcije druge djece u odjeljenju. Obično djecu zapitkuju, što su išla na razgovor, što kod njih izaziva nelagodu", naglasila je Bulatović-Medenica.
Ona smatra da je važno da se razvije odnos povjerenja, jer se dešava da dijete ne može da ispriča roditeljima neke stvari zbog straha ili stida.
"Važno je da budemo svjesni svoje uloge i toga da mi djetetu nijesmo roditelji, već je potrebno da osnažimo i dijete i roditelja da su spremni da se povjere, odnosno prihvate sve što se dešava, a posebno onda kada dijete ima problem ili uradi nešto što nije prihvatljivo. Odnos povjerenja, aktivno slušanje, razumijevanje, prihvatanje djeteta takvog kakvo kod neke djece bude reparativno iskustvo jer to nijesu dobili od svojih roditelja iz različitih razloga", kazala je Bulatović-Medenica.
DIJETE MORA DA ZNA DA NIJE SAMO
Sa druge strane, psihološkinja Radmila Stupar-Đurišić naglašava da povjerenje nije to što je važno, već da dijete osjeti da preko puta sebe ima osobu koja će mu pomoći da nađe rješenje.
"Dijete kada krije nešto od roditelja u velikom broju slučajeva je posljedica toga da misli da oni imaju puno posla i obaveza, pa ne želi da ih opterećuje svojim ,,glupostima“ ili vjeruje da oni ne mogu da mu pomognu, pa im onda i ne govori istinu u vezi sa dešavanjima i osjećanjima koje ima. Psiholozi koji rade sa djecom radi kvalitetnog obavljanja svoga posla moraju imati široko obrazovanje, toplinu u komunikaciji i strpljivo i obazrivo postupati sa mladima kada donose svoju odluku da se povjere", naglašava Stupar-Đurišić.
MREŽA PODRŠKE
Nažalost, kako kaže, u školama kod psihologa djeca dolaze tek kada se nešto ozbiljno desi, odnosno kada simptomi ozbiljno ugroze dnevno funkcionisanje ili kada dođe do vidno fizičkih povreda. Stupar-Đurišić ističe da je potrebno da psiholozi u školama više borave u odjeljenjima u toku nastave, da se približe djeci kroz preventivo edukativne radionice.
"Da grade u okviru razreda mrežu međusobne podrške kroz vršnjačke edukatore. Djeca će se uvezivati i razred će imati grupnu dinamiku uvijek. Na ljudima koji rade sa njima je da im daju takve zadatke gdje će razvijati lijepe manire, toleranciju i prihvatanje različitosti kao i učiti vještine asertivne komunikacije i poštovanja prava na drugačije mišljenje. Ovo djeca ne mogu naučiti sama od sebe", kazala je Stupar-Đurišić.
Nastavnik, kako dodaje, mora aktivno učestvovati u grupnom radu i formiranju grupne dinamike, jer ako ih pusti da se sami organizuju i druže, rade, sarađuju ,,oni će koristiti primitivne, prirodne obrasce ponašanja - napadaj ili pobjegni“.
"Veliki broj dešavanja vršnjačkog nasilja je posljedica toga što nastavnici kada uoče koje dijete treba da razvija ono što nema, obavijesti roditelje koji ni sami nemaju nekada ni osnovnu kulturu poštovanja nastavničkog autoriteta, a ne svijest da trebaju biti vaspitači svojoj djeci. Nekada ni nastavnik ne zna, kako se djeca uče pristojnosti, empatiji, životnom skladu, jer je zalutao u prosvjetu i tu troši dane do penzije ne razumijevaći da svojim nečinjenjem pravi nemjerljivu štetu budućim generacijama", upozorava Stupar-Đurišić.
Za vaspitanje jednog djeteta, naglašava, potrebno je ,,cijelo selo“, kako kaže stara izreka.
"A mi se vrtimo u nesrećnom krugu međusobnog optuživanja. Nastavnik - roditelj- politika. A krivi smo svi i dužni smo svi da budemo ona baka na stoličici ispred zgrade koja nas je, kada smo bili mali, pratila da postupamo uvijek i svuda onako kako pristojnost nalaže", poručuje Stupar-Đurišić.
Sve više djece sa depresijom koja je zamaskirana impulsivnošću
Nekoliko psihologa u podgoričkim osnovnim školama u nezvaničnom razgovoru Pobjedi je kazalo da sve više djece u tom uzrastu ima kliničku sliku depresije te da su skloni samopovređivanju. Komentarišući ove navode, Bulatović-Medenica ističe da je depresije oduvijek bilo, samo je pitanje kako smo je prepoznavali.
"U pubertetu se vrlo često dešava da depresija bude zamaskirana impulsivnošću, neprilagođenim ponašanjem što usmjerava u nekom drugom pravcu naš tretman i podršku koju pružamo djeci. Psiholog u školi ima savjetodavnu ulogu, nije psihoterapeut i procjenu ne obavlja u školi, nego upućuje tamo gdje treba", kaže Bulatović-Medenica.
Često, smatra ona, zanemarujemo da današnja djeca imaju drugačiji način odrastanja, da posljedice kovida-19 još i ne znamo u potpunosti, te da virtuelni svijet vrlo često bude za neku djecu realni svijet, a pritisci na roditelje ogromni.
"Stalna napetost u vazduhu kojoj doprinosi neprofesionalno izvještavanje u medijima, stalna izloženost ogromnom broju informacija kod neke djece izaziva zbunjenost, strah, anksioznost i gube osjećaj sigzrnosti u obrazovni sistem, život", kazala je Bulatović- Medenica.
Ona naglašava da se samopovređivanje kod djece dešava iz različitih razloga, najčešće zbog neadekvatne samoregulacije, a ukoliko je udruženo sa drugim simptomima mora se tretirati multisektorski, od strane psihijatra, psihoterapeuta.
"Psiholog u školi prepoznaje problem i daje preporuku za dalju podršku. Često se od nas očekuje da imamo čarobni štapić. Međutim, nemamo ga i ukoliko toga nijesmo svjesni, dolazi do sindroma izgaranja", ističe naša sagovornica.
Dijete neće moći da razgovara sa psihologom bez odobrenja roditelja
Novim izmjenama Zakona o psihološkoj djelatnosti dijete neće moći da razgovara sa psihologom bez odobrenja roditelja. Pobjedine sagovornice smatraju da je to dobro rješenje. Bulatović-Medenica ističe da i do sada nije razgovarala bez prisustva roditelja, kao i Stupar-Đurišić.
"Od početka privatne prakse, 2009. godine radim po tom pravilu i nijesam imala problema. Na prvi sastanak dijete dolazi sa roditeljem i mi tada dogovaramo ciljeve. Potpuno je razumljivo da roditelj koji vodi računa o svom djetetu želi znati ko je psiholog koji će svojim savjetima uticati i jednim dijelom usmjeravati tok razvoja ličnosti njegovog djeteta. Ono što je psihološka praksa svakog odgovornog dječijeg psihologa sada će postati zakonska norma. Dobro je to", poručila je Stupar-Đurišić.
