U nju se slilo sve najbolje što u ovim specifičnim trenucima za sve đake, ali i nastavnike, čini mala (ali odabrana) grupa profesora Crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti.
Već četiri nedjelje zaredom ulazak u Gimnaziju „Slobodan Škerović“ nije kao nekada. Nema dječjeg žamora, vesele atmosfere, neopisive energije, Petrovih stalnih pitanja, Vaslijevog skrivenog osmjehivanja. Sada je tu improvizovana virtuelna učionica, a njihovi profesori na terenu, spremni da pobijede zbog njih. Da pobijede, zbog svih učenika, strah od kamere, tremu, radoznale poglede gledalaca i slušalaca; da pobijede neočekivane okolnosti u kojima se zatiču prvi put, ispred hladnih objektiva, lišeni dječijih radoznalih pogleda, interakcije, te posebne atmosfere u učionici i školi zbog koje su privilegovani svi oni koji se bave ovim plemenitim zanimanjem.
Poziv za ovaj projekat od uvažene direktorke Zoje Bojanić-Lalović, pune entuzijazma za nove radne pobjede, doživjela sam kao izazov, svjesna humanosti zadatka na kojem smo se našli.
S mojim dragim saborcima, snažnim individuama: Svetlanom, Andrijanom, Dragoljubom i Miroslavom, rad na projektu postao je veoma inspirativan. Odlučni smo bili već na početku, bez obzira na opravdani strah, da zajedničkim snagama stignemo do cilja -do naše djece, svih učenika i učenica u Crnoj Gori, kako bi se nesmetano održao kontinuitet u učenju, pa makar i na daljinu, kako bismo ih našim radom i zalaganjem motivisali i podstakli na neka nova istraživanja.
Naša kreativna radionica, rastrećena sujete i takmičarskog duha, radila je neumoljivo i stvarala časove jezika i književnosti, spremna da odgovori i najvećim izazovima. Jedan od njih svakako je i početni - kada je trebalo u roku od dva dana pripremiti predavanja za dvije nedjelje.
Pitanja - kako ćemo i možemo li stići, pretvorila su se u - možemo i hoćemo! U inat vremenu i mnogobrojnim obavezama koje imamo budući da svi vodimo po nekoliko mnogobrojnih odjeljenja.
Privodeći kraju rad na projektu, koji se nametnuo kao spona koja uspješno povezuje dvije strane, zadovoljni i ponosni na učinjeno, znamo da smo uradili nešto vrijedno, svjesni rizika u koje smo se upustili.
Ovaj projekat je pokazao koliko je važna i snažna prosvjetna zajednica, koja je spremno dočekala novonastale okolnosti.
Ovim putem iskazujem poštovanje i prema svim koleginicama i kolegama koji su danonoćno bili uključeni u mnogobrojne grupe, koji su odgovarali na pitanja učenika i roditelja, i koji su požrtvovano radili svoj posao kako bi sistem neometano funkcionisao.
Nadamo se da će ovakvi i slični projekti uticati na podizanje svijesti o važnosti obrazovanja i na ulaganje u njega.
I za kraj, nek nas vodi misao velikog pisca, koji kaže - ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća. Do nekog novog gledanja i slušanja, ostanimo zdravi i povezani jače nego ikada!
* * * * *
(Autorka je nastavnica Crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti)
