Dijete bez iđe ikoga, ratno siroče, boem i beskućnik, više gladan nego sit, često bez konaka, noćobdija, ali istovremeno pjesnički vitez koji brani skupo plaćenu slobodu, nijednog trenutka dostojanstvo poezije ne žrtvujući mogućem komforu i pristojnom životu.
Sredina ga doživljava kao pjesnika više lokalnog karaktera, a iznad svega kao kafanskog oriđinala i gotovo posrnulog. Mnogi ga recituju i u Nikšiću i širom one Jugoslavije, ali pri tom niko o njemu kao pjesniku ne piše, jer zaboga on nije ni Oskar Davičo, ni Dučić ni Desanka Maksimović.
U PROVINCIJI
Vito Nikolić najviše živi u jedinoj, svu noć otvorenoj, staničnoj željezničkoj kafani u Nikšiću. Za to vrijeme pregrađanski, da ne kažemo malograđanski, Nikšić hrče dubokim snom, zadovoljan što ne griješi ni ideološki ni na drugi način, prepun vrlina i pristojnosti, posebno uplašen mogućnošću da ne iskoči iz mnoštva, grozeći se svake izuzetnosti i, ne daj Bože, viška slobode.
Kad je potpisnik ovih redova u listu „Ovdje“ objavio kraći esej o Vitovoj poeziji, pod naslovom „Patetika ličnog“, Vito je vidno obradovan, jer dotle niko o njemu nije pisao kao ozbiljnom pjesniku, skromno i s nevjericom pitao: „Misliš li ti, Rajko, baš onako kako si objavio?“
Okružen malograđanskom ljubomorom i provincijskom pizmom, uz to beskućnik i osoba bez vidnog građanskog ugleda, Vito je, pa i kao pjesnik, čitavog života i u svojoj sredini bivao potcjenjivan i guran na marginu. Mnogi su i najuspjelije njegove stihove doživljavali samo kao kafanske dosjetke i humorističke kalambure dok su iz njegove pjesničke radionice izlazili sami biseri, nerijetko dostojni svake svjetske antologije pjesništva.
Vitova pjesma „Odmetanje“ (Nije to ljubav, to se ja spasavam...) dostojna je najstrožijih antologijskih izbora ne samo u poeziji sa bivšeg jugoslovenskog tla, na žalost trajno hendikepirana činjenicom da je domaći folklornokulturni model u kome „prokleto Lijevno“ odjekuje punim smislom, u inostranstvu bez prepoznatljivosti i dubljeg značenja. U svakom prevodu posebno je bez dovoljno smisla metafora: „Romanijo moja, puna dobrih trava...“. Isto se događa i sa bukvalnom neprevodljivošću njegove predivne pjesme „Očaj“ (Dan osvanu, a ja Skadar...). Što u kontekstu moguće francuske ili anglosaksonske kulture može značiti mlada Gojkovica, čak i uz uslov da prevod pomenute pjesme bude propraćen čitavom studijom, pa i paralelnim prevodom narodne epske pjesme „Zidanje Skadra“?
To nikako ne znači da sve, baš sve što izlazi iz beskrajno darovite Vitove pjesničke radionice ne postaje raskošna poezija, od one savršene pjesničke minijature od samo četiri stiha koje moramo u ovom kratkom tekstu doslovno citirati: „Dobro jutro, jutro sneno / Dobro jutro, nebo plavo / Hvala ti za ljubav, ženo / Hvala ti za ležaj, travo“, uz obavezno retoričko pitanje ima li igdje u svjetskoj poeziji da je sa samo četiri stiha postignuta efikasnija himna životu, ili stvorena tako veličanstvena ljubavna pjesma, kao u Vitovoj minijaturi „Dobro jutro, jutro sneno...“? Sva Vitova drumovanja, sve „topole brezovačke“, sve tuge koje možda bole i tamo „ispod trava“ pretvaraju se u neodoljivo carstvo poezije, plijene čarolijom jezika i dubokim smislom pjesnikove patnje koja uzdiže a ne poražava.
SRAMOTA
Nikad Vito nije unizio sopstvenu poeziju posvećujući neku od svojih pjesama poznatom heroju, partizanskoj jedinici ili vidljivom simbolu borbe i pobjede, kako su mnogi njegovi savremenici, otvoreno se udvarajući vlastima, redovno činili. Daleko od toga da se u životu sličnim primjerima nije građanski iskreno ponosio.
Štitio je dostojanstvo poezije i vlastitu skupo izvojevanu pjesničku slobodu, da bi završio život veličanstvenom testamentarnom pjesmom „Noć nad Dubrovnikom“, poslije čega je definitivno zaćutao. Poslije crnogorske dubrovačke sramote i dubokog moralnog poraza vlastitog naroda, poezija više nije imala smisla.
Definitivno je zaćutao pjesnik raskošnog dara, a da njegov narod nikada do kraja nije shvatio veličinu njegove žrtve i razmjere patnje koju je, zamišljajući sebe u opsjednutom Dubrovniku, Gospodinu Gradu, osjećao. Obje imenice i gospodin i grad Vito uvjereno piše velikim slovom.
Bacimo za ovu priliku kratak pogled na njegovu gotovo nikad citiranu pjesmu „Grlom u Polimlje“, dionizijski raskalašnu poemu o ljepoti pijanstva, tačnije ljepoti bjekstva od banalnosti u alkohol kao moguću utjehu: „Gori jesen, kaplju šljive / u prvotok ljut, / a mi grlom u Polimlje / nanio nas put“. Veličanstveni Vitov šeretluk: „Nanio nas put“! Slijedi nezaboravna strofa: Tri smo noći i tri dana / tekli kao Lim / od kazana do kazana / uporedo s njim.
Pjevala nam danju jesen / ozlaćena sva - nastavlja Vito, da bi zaključio: „...a čuvao noću mjesec / ili možda dva?“ Kakva slika alkoholnog delirijuma, ili veličanstvenog bjekstva od banalne svakodnevice, kakav pjesnički ugursuzluk kome prosto, u svoj domaćoj a i široj pjesničkoj tradiciji, jednostavno nema ravna?
Pa taj šeretski naslov „Grlom u Polimlje?“ Sve kulminira nadmoćnim pjesničkim zaključkom da je razdraganu družinu od kazana ... „razjurio ljubomorni Bog“.
Odavno Vita nema među nama. Najteže je podnijeti da ga je naša dubrovačka sramota svojevremeno osudila na ćutanje. Kakva surova kazna za pjesnika koji nas je prije toga bogatio samim biserima?
