U fiktivnom klubu “Planet” smještenom u današnji Njujork i jednako kultnom kao što je to Studio 54 bio nekad, protagonista romana “Ja, Bukovski” crnogorskog autora Aleksandra Sekulovića, Marvin Smit, očešaće se ramenom o Donalda Trampa i zaključiti da mu je žena ribetina.
Čitajući “Ja, Bukovski”, Sekulovićev prvijenac, zamagljuju se ličnosne granice između autora, koji je uspješni novinar i popularni TV voditelj, baš kao što je to i Marvin Smit, čime se nameće zaključak da nas autor svjesno upućuje na to da je ovaj (anti) junak u biti njegov, autorov, alter-ego. I naravno, Bukovski. U romanima Bukovskog koji je sa nama od samog naslova Sekulovićevog romana, ima mnogo autobiografskog; on je svom alter egu dao ime Hank Činaski (Hank Chinaski). Puno ime Bukovskog bilo je Henry Charles Bukowski Jr., a prijatelji su ga zvali Hank, i kako je uvijek pisao u prvom licu, linija između Činaskog protagoniste i Bukovskog, čovjeka, se gubila.
Upravo to preklapanje lirskog junaka sa autorom bilo je jedna od tajni uspjeha Bukovskog, i to je ono što je veoma atraktivno u romanu Sekulovića – stiče se utisak da piše iz ličnog iskustva, pa čak iako je to iskustvo na neki način uljepšano ili pak opisano mnogo grotesknijim nego u stvarnosti.
Mervin Smit je, kao i Sekulović, novinar i producent, zvijezda u svom poslu, mag marketinga i prepoznatljiva ličnost sa planski razvijenim ličnim brendom.
Pročitavši ovakav opis, lako bi bilo skliznuti u paralelu sa Patrikom Batemanom (Patrickom Batemanom), američkim psihom iz istoimenog romana Bret Iston Elis (Bret Easton Ellis, 1991). Patrik takođe kao Marvin Smit idealizuje Donalda Trampa.
I Bateman, kao i Marvin Smit (odnosno, i Elis i Sekuović) u naraciji koriste tok svijesti.
U stvarnosti vrhunski stručnjak za marketing, Sekulović kao lajtmotiv u romanu provlači famozni niz libido – reklama – potrošačka kultura – besmisao – alkohol.
Opštepoznato je da se ocem PR-a smatra Edvard Bernejs. Neke od njegovih najpoznatijih kampanja su brendiranje cigareta kao feminističkih „baklji slobode“, i saradnja sa CIA na rušenju demokratski izabrane vlade u Gvatemali 1954.
Bernejs, rođen 1891 kada je Sigmund Frojd objavljivao svoje prve radove, bio mu je „dvostruki nećak“ – njegova mati bila je Frojdova sestra, a njegov otac je biobrat Frojdove supruge Marte.
Bernejs je često isticao ovu rođačku vezu, proučavao je ujakove radove i praveći zaključke i paralele razvio tzv. „inženjering pristanka“. Taj koncept je omogućavao liderima da „kontrolišu mase“prema svojoj volji, bez njihovog znanja. I pošto je propaganda dobila negativnu konotaciju, koja će još više biti naglašena tokom Drugog svjetskog rata, Bernejs će promovisati termin „odnosi sa javnošću“.Na taj način je psihoanaliza oblikovala potrošački mentalitet.
Tako se psihoanaliza vjenčala sa PR-om (djevojačko – propaganda), a vjenčanje je upriličila američka duvanska industrija.
Čitajući „Ja, Bukovski“ , i onaj dio čitalačke publike koji nije upoznat sa istorijom marketinga, razumjeće tu, kako je u romanu opisana, kompleksnu i – u podtekstu – destruktivnu vezu.
2010. u razgovoru sa novinarom Džefom Bejkerom ( Jeff Baker, 2010), Elis je rekao: „Bateman je bio lud na isti način kao ja. Nije izašao iz mene dok sam sjedio i želio da napišem opsežnu optužnicu protiv japi kulture. Sve se pokrenulo zbog moje sopstvene izolacije i otuđenosti u jednom trenutku mog života. Živio sam kao Patrik Bateman. Klizio sam u potrošačku vrstu praznine koja je trebalo da mi da samopouzdanje i da učini da se osjećam dobro u sebi, ali učinila je samo da se osjećam sve gore i gore i gore. Odatle je došla napetost američkog psiha.“
Na tome sličnost prestaje.
Radi se o tome, da je za razliku od Batemana, Marvin Smit veoma emotivan. I on ne želi da vi to znate jer emocije su ono čime on kao novinar upravlja da bi za svoje emisije obezbijedio top rejtinge.
Ono što on ne želi priznati, no što Sekulović predočava čitaocima je da je Marvin Smit, iako promiskuitetan i često pijan – veoma emotivan. A možda upravo zbog toga i poseže za alkoholom. Jer njega te tuđe priče, tuđi životi – bole. On nema razumijevanja za majku koja je nekad davno ostavila svoje novorođenče u sirotištu. On se identifikuje sa dijetetom, sa djetetovom traumom.
Aleksandar u samom predgovoru romanu svoju budućnost i svoj budući rad posvjećuje svojim kćerima i svojoj voljenoj.
Ta posveta je ono što me ponukalo da pročitam roman. U jednoj posve mačo kulturi,u društvu koje je još uvijek krajnje patrijarhalno, kada jedan uspješan čovjek posveti svoje djelo ženama u svom životu, ja znam da je taj rad vrijedan dubinskog iščitavanja i tumačenja... Jer za sad su još uvijek rijetki, ti pisci feministi kod nas u Crnoj Gori.
Lena Ruth StefanovićRoman je erotski, tu nema dvojbe. Ali uloga žene je moćna, ona je ravnopravna partnerka, često i dominantna (uporediti sa opisima seksualnog odnosa u romanima crnogorskih autora starije generacije, gdje kao i u ex-jugoslovenskom filmu, to sve mnogo više podsjeća na silovanje, nego na vođenje ljubavi.)
Razmatrajući djelo Čarlsa Bukovskog, njegove teme i stil, Džon Vilijam Koringron (John William Corrington) napisao je uvod u kojem je kao jedno od najvećih postignuća Bukovskog naveo njegovu upotrebu ,,jezika lišenog svakog suvišnog osjećaja, plana i manirizma koji su tako popularni u književnim krugovima.“
Do trideset treće strane „Ja, Bukovski“ pokušavala sam izbrojiti koliko puta autor koristi pridjev „jebeni“, ali onda sam odustala... Recimo, puno puta. Međutim, ne para uši.
Palata TV producenta – trideset soba, od kojih se koristi deset, sale u koje su uloženi milioni dolara, a tek ponekad tuda prođe posluga... Zaista se to najbolje opisuje kao „jebena palata“, upravo to i jeste.
Drugi likovi u romanu (vlasnici „jebene palate“) zovu se Džon i Džesika – nema aluzija na naše sugrađane, likovi, iakosu bili inspirisani crnogorskim javnim ličnostima – opisani su tako da budu uzdignuti na jedan univerzalni nivo.
Veliki nedostatak mnogih romana naših savremenih autora je što smještaju radnju u naše male gradove, i katkad koriste knjigu kao neku ličnu osvetu, gdje se njihovi neprijatelji iz stvarnog života prelako mogu prepoznati u književnim (anti)junacima; u principu je dobra književnost je takva da je može čitati bilo ko, bilo gdje, i da se može prepoznati u arhetipskim protagonistima.
Dubokoumnost protagoniste dokučujemo ne preko zaumnih dijaloga o širenju svemira i crnim rupama u istom, već usputno; Sekulović nam dodaje tu i tamo po neki komad mozaika – film koji voli je Kazablanka, omiljeni umjetnik – „jednouhi Holanđanin“. Na televiziji ide crno-bijeli klasik, na zidu visi print Van Gogove Zvjezdane noći, u pozadini čujemo Prodigy i zvuci tehno muzike daju ovom djelu speed, ubrzanje i jedno sasvim drugačije izmjerene: trojstvo klasične filmske umjetnosti, genijalnog post-impresioniste i svetog duha rejvova devedesetih kada je ta muzika bila neraskidivo povezana sa rejv scenom, beogradskim klubom Industrija, Otporom, protestima i generalno sa borbom urbanog stanovništva protiv režima Slobodana Miloševića.
Sama Crna Gora opisana je donekle kao u Velikom Getsbiju, kratko i romantično (tokom kratkog uključenja u emisiju).
Ovdje takođe želim istaknuti rad lektorke, Svetlane Baošić, roman se čita bez zapinjanja, bez tipfelera, tekst je prečišćen i uređen.
Sekulovićev stil je kratka i jasna rečenica, što je veoma prijatno iznenađenje poslije mnogih tekstova sa rečenicama na pola strane. (Moram reći da iste volim nežnom ljubavljukod Prusta, ali da ne znam nikog kod nas osim Tijane Rakočević ko piše te preduge rečenice bez sintaksičkih grešaka. Takođe, po mišljenju čuvenog prevodioca Willa Firta, takav stil čini tekst gotovo neprevodivim, što mi, koji pišemo na jezicima ograničene difuzije, moramo imati na umu, ako težimo afirmaciji van našeg govornog područja.)
Roman je objavljen 2021 godine i očigledno autor uvodi Prodigy da naglasi ponavljanje istorije koju sada (opet) proživljavamo – neki bi rekli, ovaj put kao farsu.
Pri kraju, ali ne na zadnjem mjestu: podržan od strane Ministarstva kulture i Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada, roman je objavljen u samizdatu.
Javna je tajna da mnogi crnogorski izdavači funkcionišu po sistemu „vanity publishing“ (odnosno, da uzimaju od autora novac za knjige objavljene pod njihovim logom, što je nelegalno), tako da kod nas nema razlike u tome da li je knjiga samoizdata ili je štampao izdavač. Kao što znamo, neki od najboljih crnogorskih romana, poput „Aušvic kafe“ Dragana Radulovića, u prvom tiražu štampani su u samizdatu. To samo znači da autor nije pristao na „ugovor sa đavolom“, da se odrekne svojih autorskih prava i intelektualne svojine, a samim tim da i kompletan prihod od knjige bukvalno pokloni izdavaču.
To je najdestruktivnija pojava u našem izdavaštvu jer su pisci prinuđeni da rade po nekoliko poslova, da bi mogli da pišu bez ikakve materijalne nadoknade. To je ujedno i jedan od najvećih problema naše književne scene jer autori ostaju na jednoj ili dvije knjige zato što fizički više ne stižu da pišu.
O đavolu govoreći...
Na koricama knjige je fotografija Sekulovića, autor Savo Prelević, koja je snimljena tako da ruke iznad glave pisca podsjećaju na rogove jednog u hrišćanstvu podcijenjenog bića...
Kao da se čuju stihovi Stonsa:
“Dozvolite mi da se predstavim
Ja sam čovjek od bogatstva i ukusa
Tu sam već mnogo, mnogo godina
Mnogima sam ukrao duše i usude
Ja sam bio tu kada je Isus Hrist
Imao svoje trenutke sumnje i bola
Prokleto sam osigurao da Pilat
Opere ruke i razapne idola
Drago mi je da te upoznam
Nadam se da pogađaš mi ime
Aliono što zbunjuje te i brine
Priroda je moje igre…”
(Sympathy for the devi, prevod L.R.S.)
No, ako pročitate “Ja, Bukovski“ – a zanimljiv zaplet i dinamični karakteri vas na to bukvalno tjeraju – mislim da ćete se kao i ja sjetiti druge definicije ovog bića:
„Dio sam one sile koja večito strijemi zlu, a večito tvori dobro (Gete, Fust).“
Roman „Ja, Bukovski“vam toplo preporučujem.
Dr Lena Ruth Stefanović
