Vujačić, kao hroničar Nikšića, pisao je o ličnostima koje su važne za ovaj grad, a posebno o Vitomiru Vitu Nikoliću. Po pjesnikovoj želji, Vujačić je i njegov biograf, koji je objavio 10 knjiga o Nikoliću i njegovom djelu.
“Vitomirovo djetinjstvo bilo je ispunjeno mnogim tragedijama”, počinje razgovor Vujačić.
Vitova porodica živjela je u Mostaru, jer mu je otac bio na službi kao pripadnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Vitova majka je umrla kada je imao dvije godine. Otac se ubrzo oženio.
“Kada je počeo Drugi svjetski rat, porodica se vratila u Nikšić. Tu je došlo do još jednog tragičnog događaja – Vitov mlađi brat i njegov drug igrali su se sa neeksplodiranom bombom. Vitomir je dotrčao, uzeo im bombu iz ruke i bacio, pri čemu je udarila u kolac i eksplodirala. Poginuo je Vitov brat i drug, a Vito je ranjen”, kazao je Vujačić.
Treća tragedija Vitovog djetinjstva i tjeskobnog života bila je 1942. godine.
“U Nikšiću je bio zaveden policijski čas od strane italijanskih okupatora. Poslije 20 sati nije smjelo da se izlazi iz kuće. Vitov otac je te noći otvorio vrata i zapalio cigaru. Naišla je italijanska patrola i ubila ga na pragu. Vito je tako, kao devetogodišnji dječak, u vihoru strašnog ratnog vrtloga – ostao sam”, navodi Vujačić.
Vito zbog rata nije imao redovno školovanje, završio je samo osam razreda osnovne škole. Ipak, bio je izuzetno obrazovan, poznavao je istoriju književnosti, literaturu, filozofiju…
“Nakon završetka rata, kao dječak, bio je smještan u domovima, iz kojih je bježao i kojim se vraćao. Kasnije je provodio je vrijeme u kafanama. Mnogo godina proveo je po sanatorijumima na kojima je bolovao zbog plućnih bolesti. Tu je i napisao veliki broj pjesama. Lažni je mit da ih je pisao po kafanama. Znao je da pobjegne i iz Brezovika, jedno vrijeme je živio i u vagonima. Otišao je u boemluk, a nerijetko je bio i u zatvoru. Nijesu to bile neke duže kazne, a od većih ga je spašavao Veljko Milatović”, ističe Vujačić.
3
Vito je za života objavio tri knjige, koje su bile izuzetno čitane. Bio je svojevrstan književni fenomen, poznat i popularan čak i prije objavljivanja prve knjige.
“Mnogo je vremena provodio u Beogradu, gdje je bio veoma cijenjen, visoko su ga rangirali i uvažavali pjesnici. I u Sarajevu je bio čest gost književnih susreta”, kaže Vujačić.
Ipak, kako dodaje, Vito jos nije kritički valorizovan i objašnjen kako bi trebalo da bude.
“Njegova poezija je opstala, a vrijeme je jedini kompetentni sudija u stvarima umjetnosti. Od književne kritike je na kraju priznat kao veliki pjesnik, ali je trebalo mnogo vremena da prođe da bi se ta pizma u književnim krugovima ublažila”, navodi Vujačić.
Pseudoelitistički književni krugovi su sa prezirom gledali na Vitovu poeziju. I nakon njegove smrti, mnogi su nastavili da ignorišu njegovo pjesničko stvaralaštvo.
“Ali sve je to uzalud – Vito je dobio društveno priznanje. Po njemu je nazvana ulica u Podgorici, šetalište u Nikšiću, književna nagrada, kulturna manifestacija”, podsjetio je Vujačić.
Nikolić je radio je u Nikšićkim novinama kao urednik – reporter. Bo je urednik u Radiju Trebjesa, a nakon što je osuđen na dva mjeseca zatvora, došao je u Podgoricu gdje je živio u stanu Jevrema Brkovića. Nakon toga, boravio je kod Radoslava Rotkovića, a zatim i kod Veljka Milatovića koji ga je spasio zatvorske kazne.
Vito je živio u hotelu “Crna Gora”, dobio je posao u Pobjedi gdje je bio urednik rubrika. Mnogi smatraju da je najveći reporter crnogorskog pisanog novinarstva.
“U Podgorici je dostigao punu stvaralačku djelatnost i novinarsku slavu, radeći u Pobjedi. Nakon otkaza u tom listu, bavio se pisanjem i proučavanjem prošlosti Crne Gore”, navodi Vujačić.
Vitov život po kafanama, prestao je kada se oženio. Tada je postao porodični čovjek. Zgrožen ratom devedesetih, ogorčen dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije, umro je 1994. godine.
