Povodom 27. marta - Svjetskog dana pozorišta, poruku je danas javnosti uputila aktuelna crnogorska ministarke kulture i medija, dr Tamare Vujović.
Prenosimo je integralno:
"Pozorište nije samo prostor u kojem se susrijeću glumci i gledaoci, ono je tačka sudara dva svijeta, dvosmijerna ulica emocija i značenja. Predstava počinje u zakazano vrijeme, traje koliko joj je dato i onda se zavjesa spusti, ali ono što se dogodi u tom trenutku, u toj ukradenoj vječnosti između podizanja i spuštanja zavese, ostaje zauvjek u svima nama.
0Scena i sala su dva jasno podijeljena prostora, ali između njih postoji fluidna nit, gotovo magijska, koja se može pregaziti samo u rijetkim, izuzetnim trenucima. Akcija dolazi sa scene, ali reakcija iz sale mijenja njeno značenje, dodajući joj nevidljive slojeve. Kad glumačka igra „pređe rampu“, kada postane više od vješto izvedene iluzije, tada se dešava ono što Piter Bruk naziva pravom predstavom – onaj trenutak kada predstava ne stoji sama za sebe, već postaje dijalog između onoga što glumci daju i onoga što publika prima.
U tom susretu, u toj razmjeni koja se ne može ponoviti, događa se pozorišna čarolija. To je ono što me je uvijek vezivalo za teatar – osećaj da svaki izlazak na scenu, svako sjedjenje u mraku gledališta, nosi mogućnost nečeg neponovljivog, nečeg što traje samo koliko traje jedan udah, jedan aplauz, jedan poklon. A onda se sve gasi i svi se razilazimo, ali u sebi nosimo ono što smo u toj zajedničkoj večeri postali.
Odgovor na pitanje kada sam i kako zavoljela pozorište za mene je prva velika predstava koju sam pogledala, „Buba u uhu“, Žorža Fejdoa, u režiji Ljubiše Ristića, koja je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta trajala gotovo pola vijeka.
Razigrana, žovijalna, na prvi pogled banalnog zapleta, a ipak magično zaigrana i vesela, pozorišna predstava koja sloj po sloj razotkriva odgovore na složena pitanja i odluke koje iz njih proističu. Takav kaleidoskop u samo dva sata života! Svako ko je prošao kroz nju ponio je nešto neizbrisivo, dio te magije koja se dešava rijetko, samo kada pozorište nadraste sebe i postane sudbina.
Na maestralan način kroz smijeh i igru Fejdo nam postavlja pitanje: Koliko nam je zaista potrebno za sreću i šta je to što nam je zaista potrebno?
Ta sigurnost koju steknemo unaprijed, naučeni da vidimo kraj procesa, vodi me i danas. Ali upravo trenuci kada taj kraj nije jasan, kada nas nešto naizgled banalno izbaci iz naučene uloge i zone komfora, tjeraju nas na odluke i razotkrivanje novog sebe. U tome leži suština pozorišta – prostor neizvijesnosti u kojem se iznova otkrivamo.
Jer gdje počinje pozorište, a gdje ono prestaje? Da li je ono kondenzovana stvarnost ili je možda naš život samo nesavršeno pozorište? Naši „progoni“, naše „čitalačke probe“, sve ono što nas vraća iskustvu. Ono uzima neobrađeni materijal života, oblikuje ga u dramu, ironiju, apsurd i zatim ga, kodifikovanog ili ne, vraća nama – publici, igračima, svjedocima. Svaka predstava je susret sa nečim što smo možda zaboravili, ali što nam je potrebno.
Zato, kada pomislim na „Bubu u uhu“, ne mislim samo na predstavu. Mislim na čitav jedan svijet koji je kroz nju prošao, na sve nas koji smo kroz nju učili šta znači trajati, šta znači povherovati u nešto do kraja, čak i kada se čini da ništa ne ide kako treba. Jer pozorište nije mjesto gdje život staje – ono je mjesto gdje se život pojačava, prelama, oblikuje i nastavlja. A to je, možda, jedino važno.
Svako od nas ima bar jednu predstavu koja nas je zatekla nespremne, koja je u nama probudila osjećaj da smo svjedočili nečemu većem od pozorišta, većem od glume, nečemu suštinskom. Gledajući druge kako žive, kako vole, kako gube, mi nalazimo djelove sebe. Možda je u tome tajna vječne fascinacije pozorištem, u toj nemogućoj težnji da uhvatimo neuhvatljivo, da dodirnemo istinu kroz iluziju.
Svjetski dan pozorišta je podsjećanje na neugasivu potrebu čovječanstva za susretom, za ogledanjem u drugom, za razmjenom koja nas nadilazi. Od davnih ritualnih obreda, preko antičkih tragedija, renesansnih igara, avangardnih eksperimenata i savremenih hibridnih formi, pozorište je ostalo mjesto suštinskog dijaloga.
U njemu se, u svijetlu reflektora i u tišini tame, prelama ljudsko iskustvo. U njegovoj boli i ljepoti, u sumnji i vjeri, u individualnom i kolektivnom, u prošlosti i budućnosti. Svaka predstava je prolazna i neponovljiva, a ipak, svaki put kada se glumac i gledalac sretnu, pozorište se iznova rađa i potvrđuje svoju neophodnost.
Neka nas ovaj dan podsjeti da pozorište nije samo umjetnost, već i čin otpora uniformnosti, slavljenje ljudske složenosti, prostor u kojem se istina ne nudi gotova, već se neprestano traži. Jer dok god postoji potreba za smislom, za saosjećanjem i za pitanjem „ko smo mi?“, pozorište će opstajati – kao živo svjedočanstvo naše neutažive žeđi za razumijevanjem i povezanošću. Dokle god postoji susret glumca i gledaoca, dokle god se u mraku sale zadrži dah pred rečenicom koja nas mijenja, pozorište će trajati.
Jer, kako reče Piter Bruk, dovoljno je da jedan čovjek gleda drugog, i pozorište je već počelo."
