Tako ta vječna mitologija dobija svoju auru. Kosmogonijsku i ne lako shvatljivu. Od genijalnosti do ponora. Od divljenja do zaborava. Od aplauza do tišine.
I uvijek u vječnom ponavljanju istog. Da bi bila to što jeste, mitologija uvijek hodapo ivici. Pleše po njoj. Ili - ili.
A na ivici su, iskustva govore, samo najhrabriji, najlucidniji, najmaštovitiji Oni koji bez izazova ne žive. Oni koji životu upiru prst u oko. Da vide koliko život može da izdrži. A život, kako reče dramski pisac Dušan Kovačević, najopasniji je po zdravlje. I kako obično bude, tanka je, tako reći, linija od gordosti snage, moći, popularnosti, podjednako saživotnog i fudbalskog terena, pa do nekih drugih na kojima vladaju neka druga pravila. No...
Zoja najbolji nikšićki bek svih vremena, čuvena ljevica koja je imala svoju Ahilovu petu
Od nikšićke Sutjeske, podgoričke Budućnosti, pa do Crvene zvezde i beogradske Marakane, sve je stalo u jedan Zojin tren. Tren za vječnost, jer to je ta dimenzija mita, a fudbalski je taj od koga nikad ne odlazimo i zbog njega sve drugozaboravimo.
I opet mitologija u kojoj stanuju svijetla velikog zavodljivog grada i ponor mraka. I Zoja džentlmen. Ostaju o njemu urbana predanja kao predavanja svijeta jedne autentične boemije. Zoja - filmski lik svog brzog života. Film iz života bez dorade. Bez ponovljenog snimanja i pomoći kaskadera. Životna ekranizacija i životna finalizacija jedne (nad)realnosti koje gotovo da nema ni na filmu.
Film crno bijele tehnike. Vječni, zamrznuti kadrovi u vremenu i prostoru. Nezaboravni kadrovi za njegovu publiku. A on u kadru širokom. Za nostalgične albume. Poslije svega rezultat, definicija, stav i način života - Zoja junak koji se nikada nikome nije pomjerio, ali je samog sebe pomjerio. Prije vremena. No, kazali smo kakva je privlačnost te mitologije koja ima neko i samo svoje vrijeme. Neke svoje mjere.
Zoja, ime areala velikih terena
Kao takav, kao poseban, Zoja je bio čovjek koji je živio u mimohodu svjetova i sebe u njima. A ti svjetovi, kako drugo do svoji, posebni i izazovni. Onako kao kod Tomasa Mana, na uzvisini čarobnog brijega i istovremeno na ivici.
Prisustvovao sam tom susretu u povodu Ulcinjskog fudbalskog festivala te 2022. godine kako fudbalski titani Šurjak, Gudelj, Hadžibegić, Šestić, Šećerbegović, Baždarević, Prekazi, Fazlagić... uvažavaju i toplom ljudskom emocijom se odnose prema Zoji, jednom od najboljih bekova u SFRJ.
A on u fizičkoj jeseni života očima je isijavao onaj njegov šarm, dobrotu, harizmu, ono nikšićko biti i postojati, tako da nam u tom magnovenju pred očima i u duši prolaze te godine i vremena koje je Zoja veličanstveno obilježio. Da, još odliježe taj huk, Zoja majstore! Zoja najbolji nikšićki bek svih vremena, čuvena ljevica koja je imala svoju Ahilovu petu.
U svakoj novoj priči ispisuje se novo Zojino poglavlje sjećanja koja će svjedočiti o vremenu u kome je fudbal bio više od života
I opet Zoja u glavnoj ulozi. Od i iz života namijenjenoj. Kako bi drugačije. Pokazao i dokazao. On nije morao da glumi. Volio je sve ono što veliki filmovi vole i traže. Svako naknadno igranje i nove uloge bile su mu manje bitne. Prešao je na neki drugi nivo igre. Opet svoj. Da, nikšićki viđeno. Mnogo puta. Valjda se to iz grada piva i čelika kao socijalni DNK, kao svojevrsna alhemijska sudbina ponese trajno sa sobom.
Valjda i zbog te alhemije Zoja je za život imao svoje nekonfekcijske mjere, pa neka košta koliko košta. A koštalo je. Svaki račun je ponio na svoja leđa. I to sad i odmah. Sjutra kao račun nije postojalo. U bilo čemu. Kao da je za himnu svog života izabrao vječne stihove svog Nikšićanina, legendarnog Mila Šobića: "Ne pokušavaj mijenjat me, ovo je ipak moja glava, kad joj se budi nek joj se budi, kad joj se spava, nek joj se spava".
I tu je ta suština Zojinog postojanja. I njemu planetarno sličnih fudbalskih veličina. Bratstvo odabranih, po svom izboru. Nije se pitalo za cijenu.
Jer, "nema tih para za moje cijene", kako kaže mitski stihotvorac filozofije bola i života, Šobić. Tako su živjeli. Tako su umirali. Tako su željeli. Tako su ostali vječni.
A želja ima taj momenat, baš kao onaj Zojin, nepredvidiv za protivnika, koji se nikad nije nadigrao protiv Zoje. Šmekerski to Zoja rješavaše. Nema tu hladne taktike. Riječ.je o vrelom srcu pobjednika. Zojino srce osvajača koji je plijenio tom mitskom harizmom podjednako i u životu i u sportu. Više od života, pa opet ime Zojino. Prirodno.
Na razmeđima fudbala, šarmantne boemske rapsodije, koja pomjera granice iskušavanja života, melanholije, džentlmenstva i harizme kojom je plijenio široke socijalne strukture, iza Zoje Vorotovića ostaje urbana mitologija koju će između drame, filma, elegije, fikcije, hazarda i samosvojnosti, svako ko je bio njegov savremenik čitati na svoj način, ali bez razlike svi će svjedočiti da je Zoja Vorotović markantno veliko fudbalsko ime one velike divne Jugoslavije.
Zoja, ime areala velikih terena.
To što ga nije bliže i bolje upoznala fudbalska Evropa ostaje za predložak svake nove priče koja na pomen njegovog imena ne blijedi. Naprotiv!
U svakoj novoj priči ispisuje se novo Zojino poglavlje i nova stranica sjećanja koja će svjedočiti o vremenu u kome je fudbal bio više od života, a njegovi junaci mitska bića koja pričom i zapisima ostaju da žive u nekim novim oblicima života.
Da, mitologije nema i neće je biti bez mitskih ljudi. A takvi su rijetki.
Biti svoj bješe i jeste rijetkost. A to se ne oprašta. To košta.
