Piše: Milorad Minjo RAŽNATOVIĆ
Naredni lokalni izbori u jedanaest crnogorskih opština, po svemu sudeći, donijeće novu prekompoziciju vlasti, ako ne u svim ono sigurno u jednom dijelu opština.
Naravno, daleko najveći značaj i težinu nose oni u Podgorici čiji će ishod biti i najpresudniji u osmišljavanju narednih političkih poteza i pravljenju kalkulacija za parlamentarne izbore. Zbog toga se, valjda, u Podgorici brže reaguje i izbornim eksperimentima „hrabrije“ pristupa. Na pojačanu znatiželju javnosti, ko će sa kim „na jutrenje“, odgovor se nije dugo čekao. Njega su, mnogo prije zvaničnog raspisivanja izbora, dali ovdašnji akteri političke scene. Ova „žurba“ upućuje na to da partije što prije žele privići svoje biračko tijelo na nove političke saradnike, kako bi izmijenjene političke prilike bile što manje „stresne“ po biračko tijelo.
Priča o političkim blokovima: Neki dogovori su već i pali, kao što je onaj između Socijaldemokratske partije i Pozitivne Crne Gore. Praveći predizborni koalicioni savez pod nazivom Državotvorni blok, njeni akteri su, po svoj prilici, podstaknuti dosadašnjom vladavinom Demokratske partije socijalista u ovom gradu, koju su ostvarivali sa dva odbjegla odbornika ekstremnih srpskih partija, vjerovatno šćeli stavit pod upitnik njenu iskrenu opredijeljenost na putu zaokruživanja državotvornosti i suvereniteta, kako bi iz te činjenice izvukli i određenu političku korist.
Na drugoj strani, śedoci smo pokušaja DPS da kroz državne medije oživi jednog političkog mrtvaca (Narodnu stranku), te najave pravljenja predizborne koalicije sa njom u Podgorici, đe je taj neformalni savez uz gradonačelnikovu originalnu i izdašnu „pronicljivost“ i dosad jako dobro funkcionisao. Nije sporna koaliciona saradnja sa nacionalnim strankama, posebno onim koje su iskreno opredijeljene za crnogorsku državnost i koje su njenom vrtanju dale nemjerljiv doprinos. Štoviše, to je veoma dobro za demokratiju, ostvarivanje prava manjinskih naroda i njihovu punu integraciju u crnogorsko društvo, a toga u Crnoj Gori ne fali. Međutim, pravljenje koalicije sa nacionalističkim i anticrnogorskim partijama, kako bi se - zbog navodno nikad boljih odnosa sa Srbijom - izašlo u susret njenim zahtjevima za učešće srpskih partija u vlasti, u najmanju ruku je nerazumno, neodgovorno i štetno po dalje utemeljenje crnogorskog suvereniteta i identitetskih vrijednosti. A da će na te vrijednosti atakovati ova stranka ne krije. Otvoreno saopštavajući da su motivi ulaska u vlasti sadržani u diskriminatorskom odnosu iste prema Srbima u Crnoj Gori,ističu da će revnosno raditi na poboljšanju njihovog kao i statutasa Srpske pravoslavne crkve (!), negirajući pritom postojanje crnogorskog naroda (Srbi+Crnogorci =Srbi) i Crnogorske pravoslavne crkve. Saopštiše i da će njihovo djelovanje usmjeriti ka reviziji identitetskih pitanja-jezika, himne i simbola.
Ćutanje DPS-a: Na ovako javno saopštene motive i namjere pomenute partije nema nijednog reagovanja iz DPS koja sa njima kani praviti koaliciju. Iz toga bi mogli izvući zaključak da se ona slaže sa konstatacijom o „diskriminaciji Srba u Crnoj Gori“ (ako je ima, onda je DPS kao dominantni činilac vlasti taj diskriminatorski faktor), te da će podržati njene namjere sračunate na urušavanje crnogorske samobitnosti. Što je još poraznije, na ovakva neprirodna udruživanja i destruktivne najave nema nijednog reagovanja ni od strane intelektualaca crnogorske provenijencije, kao što to uradiše onomad, po završetku cetinjskih lokalnih izbora.
Tadašnji nešto „opušteniji“ verbalni nastup čelnika SDP, u euforiji koja prati svaku predizbornu kampanju, neosnovano protumačiše kao približavanje Lekićevom i Mandićevom Dražinom frontu. Ne sporeći pravo i potrebu da se, sa aspekta zabrinutosti za sudbinu zaokruživanja crnogorske državnosti, kritički sagleda politika ove partije, jer sasvim sigurno ni ona nije bezgrešna i ima mjesta za kritiku pojedinih političkih poteza, posebno onih koji se osporavaju sa ustavno-pravnog stanovišta, crnogorski intelektualci bi se morali osvrnuti na ono što im je dobro poznato, a što, ne znam zbog čega prećutkuju ili vrlo rijetko ističu. To se odnosi na presudnu ulogu DPS koju ima u državno-političkom uobličavanju Crne Gore. Naime, dosta komotno ponašanje, nedovoljna posvećenost i odugovlačenje rješavanja identitetskih pitanja, doveli su do toga da još uvijek imamo državu ograničenog suvereniteta.
Pitanja bez odgovora: Jer upravo od DPS-a, a u najvećem dijelu od njenog lidera Mila Đukanovića, zavisi da li će crnogorske vrijednosti biti implementirane.
Da li će Crnogorska crkva bezuslovno-bez prizivanja kanona, biti priznata od svoje vlasti kao državotvorna i steći status primarne crkve, kao što je to slučaj sa ostalim nacionlnim crkvama u državama sa većinskim pravoslavnim stanovništvom? Da li će državi biti vraćena imovina koju je opljačkala SPC, a pljačkaši sankcionisani? Da li će se prekinuti sa devastacijom crnogorskih vjerskih objekata koji imaju status zaštićenih kulturnih dobara, a trenutno su u pośedu SPC? Da li će i kada biti izmještena nelegalno postavljena limenka na Rumiji koja je objekat vjerskog i nacionalnog razdora? Da li će i dalje Amfilohije kao mitropolit izvanjske crkve u Crnoj Gori raditi sve ono što ne može u Srbiji-vrijeđati naciju, rugati se jeziku, nipodaštavati CPC i ponižavati aktuelnu vlast?
Ostaju bez odgovora još mnoga pitanja. Da li će DPS i dalje “namigivati” pojedinim opozicionim parlamentarnim partijama kada im trenutni partijski inters budu iznad ustavnosti i zakonitost, kao što to uradiše onomad, kada, samo nekoliko dana poslije ustavno-sudskog obaranja Sporazuma o jeziku potpisanog između prethodnog predśednika Vlade i opozicije, sa SNP izglasaše amandmane na Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju kojim iznova prekršiše Ustav i pokazaše bahatost i nepoštovanje Ustavnog suda? Da li će se ispoštovati i kada ustavne odredbe o jeziku i u školama uvesti crnogorski kao nastavni predmet? Da li će CANU ispoštovati zakonske odredbe i primiti u svoje okrilje akademike DANU? Da li će, zbog uskih partijskih interesa u cilju tobožnjih dobrih odnosa sa Srbijom, biti dalje tolerisano negiranje Crnogoraca, CPC i jezika od strane najviših srpskih zvaničnika? Da li će biti poništene sramne, nelegalne i neligitimne odluke takozvane Podgoričke skupštine i ukinut dekret regenta Aleksandra kojim je ukinuta CPC…?
Ukidanjem ovih akata stvorile bi se pravne pretpostavke za rješavanje najvećeg dijela prethodnih pitanja. Međutim, sadašnje otopljavanje odnosa DPS sa SPC i mirinje sa njenim uplitanjem u crnogorske političke prilike, te izvjesno pravljenje koalicije sa nacionalističkom srpskom strankom, čiji se lider, iskazujući patološku mržnju prema državnom subjektivitetu i crnogorskim autohtonim vrijednostima, odrekao crnogorskog državljanstva, onespokojavajuće djeluje po rješavanje ovih pitanja.
Zbog prethodnog, crnogorske institucije (DANU, PEN Centar, Matica crnogorska…) i intelektualci crnogorske provenijencije, su morali i dosad mnogo kritički snažnije i intelektualno ubjedljivije, preispitivati namjere i političke poteze dominantne partije u vlasti, ukazujući sa istorijskog, političkog i državno-pravnog aspekta na štetnost pojedinih poteza. U tom kontekstu, takođe je neophodno u kontinutitetu upozoravati sadašnju aktuelnu crnogorsku vlast da se bez uskostranačke surevnljivosti mora predano posvetiti rješavanju navedenih pitanja, a da je ta misija nemoguća bez učvršćivanja političkih odnosa između sadašnjih koalicionih partnera, na kojima leži istorijska odgovornost da proces njene suverenosti dovedu do kraja.
Posljedice udaljavanja DPS-a i SDP-a: Sadašnja politička pozicija sve većeg udaljavanja državotvornih koalicionih partnera i najava ili pravljenje novih neprirodnih koalicionih saveza je veoma opasna po Crnu Goru i njen subjektivitet. Posebno sa stanovišta što bi gore navedena identitetska pitanja, potencirana i u izbornoj kampanji za parlamentarne izbore od sadašnje koalicije na vlasti, a saopštena od samog Đukanovića, bila, u optimističkoj varijanti, adaktirana za jedan određeni vremenski period.
Svjesno ili nesvjesno podražavanje ovakvog političkog zaokreta najjače državotvorne partije i njeno guranje u „naručje“ srpskih anticrnogorskih subjekata, moglo bi je vratiti izvorima političkog djelovanja sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka, što bi vodilo ka stvaranju još jedne srpske države.
U ovakvom pesimističkom scenariju, izvjesnost prijema u NATO kao posljednje stepenice u zaokružvanju crnogorske državnosti (kako to doživljavaju crnogorski patrioti), koje će izdejstvovati isti oni politički subjekti koji su doveli do nezavisnosti, zapravo može imati sasvim suprotan efekat i biti od neslućene koristi onim političkim činiocima koji se izjašnjavaju protiv ovog saveza! O tome moraju svi crnogorski državotvorni subjekti i intelektualci crnogorske prvenijencije, ukoliko im je država na srcu, dobro razmisliti i svoje političko djelovanje primjeriti državnim, a ne usko-partijskim interesima.
