Druga promocija u okviru Bijenala crnogorskog teatra juče je zainteresovanima približila multidisciplinarni rad i studiju Lukića, u čijoj je osnovi odnos koji brojne nauke imaju prema onome što možemo objediniti pojmom – izvođenje.
Dajući kratak uvod u razgovor s autorom, Janko Ljumović je naveo da su u knjizi objedinjeni „različiti apstrakti pozorišta“ i naučnog rada vezanog za teatar.
- Među studijama izvođačke umjetnosti, dominiraju one o drami, uz uglavnom sociološki pristup samom problemu. Knjiga Darka Lukića je iz interdisciplinarnog polja. On ulazi u prostor egzaktnih nauka, poput psihologije, i predstavlja savremenu, novu teatrologiju. Ova knjiga je bitna i za umjetnike i sve one van umjetničkog konteksta – zaključio je Ljumović.
Lukić, koji potcrtava da je često u Crnoj Gori, pa se već osjeća „domaće“, svoj susret sa temom opisuje kao prostor u koji je „bačen“.
- Knjiga je, u stvari, zamka koju su mi postavili sami studenti. Ranije knjige o teatru bavile su se pitanjima: što, kako, gdje, locirajući same drame i njihove izvedbe kroz vremenski tok. Ova knjiga je odgovor na ono dosadno pitanje koje mnogi imaju: zašto. U njoj su objedinjena saznanja iz evolucije, psihologije, antropologije, psihijatristije... sve do informatičkih nauka. Nastajala je pet godina i „lutala“ od jedne do druge nauke, da bi dobila cjelinu. Danas, knjiga ima mnogo širu primjenu nego što sam mogao i da pretpostavim kada sam počeo da radim na njoj – rekao je ovaj dramaturg i publicista o novoj stručnoj knjizi koju potpisuje.
Ako se, ipak, vratimo počecima pozorišta – ako ih tako možemo nazvati – Lukić ističe da na svijetu „nema prostora gdje se ljudi nisu bavili izvođačkom umjetnošću“.
- Iako postoji konkurencija drugih medija, ljudi i danas idu u pozorište. A dokazi da su to oduvjek radili su iz rane faze ljudskog postojanja. Još kod pred-primata postoji neka vrsta plesa ili pretvaranja, igranja uloga... Djeca sa dvije i po godine počinju da ulaze u igru pretvaranja, igru uloga - i to svjesno, a ne zbog patologije, šizofrenije. Ta aktivnost - evolucijski - ne donosi nekome korist, a isti je slučaj i sa drugim umjetnostima.
Iako vidljive koristi nema, umjetnost se – očigledno – održala. I nema naznaka da će uskoro nestati, jer, kako navodi Lukić, „i u posthumanom društvu, svijetu vještačke inteligencije, pozorište i dalje postoji“.
- Potreba za pozorištem je organska, a ne artificijelna. To znači da ako djecu vodimo na dosadne predstave, oni neće nastaviti da idu u pozorište. Ali, ako djeca imaju pozitivna i zabavna iskustva iz pozorišta, to će svakako nastaviti jer ga smatraju – potrebom.
No, potreba mogu biti i čvrsta uvjerenja, što takođe potiče iz prvih godina ljudskog postojanja. Tako, dodaje Lukić, pretvaranje ili igru uloga možemo naći i u političkoj angažovanosti, vjerskim potrebama koji su takođe - evolucijska potreba.
- Prirodna potreba ljudske vrste je da gleda i učestvuje u nekoj igri, izvođenju koje je – izmaštani svijet. I to je nešto što je svojstveno samo homo sapiensu: da ima potrebu da stvara i proizvodi izmaštani svijet, da mijenja uloge i izvodi ih. To nas, po prirodi stvari, zanima i imamo potrebu da to posmatramo.
Lukić je više puta na različite načine posebno istakao da je „pozorište - potreba, a ne stvar izbora“ i da je svima potrebno.
- Pozorište nije „urbana“ kultura, privilegija više klase, već je nešto sa čime se susrećemo još kod ljudskog roda koje ne poznaje pismo... To ne znači da ljudi koji ne odlaze u teatar ne zadovoljavaju tu potrebu na drugi način, jer to može biti i odlazak na stadion, na vjerske obrede, na proteste...
Autor dinamične interdisciplinarne studije „Uvod u antropologiju izvedbe – Kome treba kazalište“ podsjetio je i kako je teatar „tek jedna od izvedbenih praksi“. Istražujući tu široku oblast, zašao je i u onaj dio koji se odnosi na primijenjeni teatar, navodeći da je upravo tu leže brojne mogućnosti u radu sa djecom i ljudima s posebnim potrebama, zatvorenicima, onima na rehabilitaciji.
- Teatar je tek jedan od segmenata performativnosti. Ako umjetničko djelo nije ispunjeno u svakom segmentu, tada ni pozorišna predstava nije – teatar. Sve je izvođenje, ali nije sve pozorište – zaključio je Lukić.
Program Bijenala crnogorskog teatra nastavlja se izvođenjem dvije predstave iz Selekcije off, na scenama Crnogorskog narodnog pozorišta.
Dvije jednočinke „Daj mi ruku“ i „Ići kroz“ Baletska trupa „Ballo“ igraće na Velikoj sceni od 20 časova. Mihael Honeso koreograf je plesne priče„Daj mi ruku“ na muziku Tatjane Prelević, a Honeso je ujedno osmislio kostim i dizajn svjetla. U komadu igraju: Ivana Drakić, Ana Babac, Nina Braletić, Jelena Simić, Ana Raspopović, Marko Radonjić i Damjan Senić. Koreografkinje jednočinke „Ići kroz“ su Tamara Vujošević - Mandić i Slavka Nelević, kompozitor je Vjera Nikolić , kostimografkinja Ivana Murišić, a dizajner svjetla Mili Malović. Na sceni su Ana Babac, Julija Milačić, Nina Braletić, Ivana Drakić, Jelena Simić, Anja Raičković, Marko Radonjić i Damjan Senić.
- Plesna grupa „Ballo“ se trudi da svoju nezavisnost, talenat i nadahnuće vodi u pravcu kreativnosti i progresa, oni idu u izazove i rezultate, u novo, u bolje. Dvije jednočinke, iako povezane, čine nezavisno jednu cjelinu. Dva različita rukopisa, ista grupa plesača, glumica. Iako nekad nejasna priča, ipak asocijativno i vješto ova grupa interesuje naša čula, a gledalac učestvuje u trudu, energičnosti, ekspresivnosti. Grupa „Ballo“ nas vodi kroz sadržaj u kom tijela govore o kolektivu, jedinki, ljubavi, samoći... prolaznosti - obrazloženju je selektorke Selekcije off Lidije Dedović.
Gorana Marković i Jelena Minić izvešće „Ružu sa dva mirisa“ na sceni Studio od 22 časa. Predstava rađena po motivima djela Emilija Karbaljida, i u produkciji NVO Kreativna zadruga, zajednički je rad dvije glumice. Dramaturg predstave je Stela Mišković, muziku potpisuje Luka Radović, dizajn svijetla Mili Malović, a koreografkinja je Bojana Bojović.
- Glumice se uzimaju u koštac sa adaptiranim tekstom meksičkog pisca Emilija Karbaljida, pa tako „Ruža sa dva mirisa“ urađena po motivima ovog romana, postaje na interesantan način materijal za intimnu predstavu o laži, istini, preljubi, prijateljstvu, obmani i opstanku dvije žene. Uz ozbiljan glumački rad, predstava se kreće iz dramskog i lirskog u komično i zabavno. Iako se za nezavisnu produkciju uvijek treba ozbiljno baviti pitanjem i razlogom izbora teksta, zbog neminovne vaznosti teme i ideje, ova predstava najviše zbog glumačke igre i posvećeno urađenih karaktera zaslužuje pažnju izbora za OFF Bijenala - navodi Dedović.
Predstavama će prethoditi promocija kapitalnog djela akademika Sretena Perovića „Crnogorci na sceni“ u izdanju CNP-a, od 18 časova. O knjizi objavljenoj u okviru obilježavanja 60 godina nacionalnog teatra, govoriće istaknute teatrološkinje: makedonska i južnoslovenska pozorišna kritičarka Ljiljana Mazova, i dr Dragana Čolić - Biljanovski, profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, zatim direktor CNP-a Janko Ljumović, urednik izdanja Milovan Radojević i sam autor.
K.J.
