Nacionalisti svih boja i konfesija ne treba da brinu za budućnost! Generisali su i sad stasavaju nove generacije nacionalista svih boja i uzrasta. Oni, rođeni 90-ih, pojma nemaju što se TO onda desilo, ali već danas su ozbiljni potomci, pitomci i nasljednici. Roditelji im ne miruju, već uznemiruju svoj porod. Vaspitanje se prenosi s koljena na koljeno pa TO čeka i one rođene sjutra.
Fitilj je upaljen u Beogradu na međunarodnoj fudbalskoj utakmici Srbija-Albanija, a eksplozija se bezmalo odrazila - na pola Balkana. Srećom, nije bilo žrtava. To je sreća prvog stepena, u protivnom bilo bi nesreće na kvadrat. EU nam šalje parolu ne - rasizmu, a za nacionalizam - baš ih briga. Tu parolu je obavezan da iznese svaki tim na teren i pokaže je gledalištu. Učinak je često ništica, jer je poruka sterilna kao i sve fraze. Onda nam je odnekud stigla preporuka, a na stadionima nas spikerski podučavaju, da aplauzom podržimo himne, naročito protivničku. Kakva bezprizorna glupost. Aplauz je, uostalom kao i zvižduk, ometanje himne. Himna se, u znak pijeteta prema gostu, pozdravlja dostojanstvom ustajanja i ćutanja. I to je to. Samo primitivcima trebaju instrukcije, pa i kad se nude - ne pomažu. Ko je to uspio da za minut nekoga vaspita, a kamoli prevaspita. To podsjeća na tv upozorenja za porno kanale kada se u uglu ekrana pojavi +18, što treba da znači da nije preporučljivo za mlađe od 18 godina. Tada kreće stampedo! Svi na tucanje. Da je ovom prilikom neđe pala žrtva bilo bi... svi na pucanje.
Manje od igre, više od provokacije: Te noći na evropskoj fudbalskoj sceni bilo je mnogo zanimljivijih utakmica od ove Srbija-Albanija, ali svi su bili tu, na tom kanalu, očkujući nešto više od igre.
To govori da su svi nešto pretpostavljali. Pretpostavio je i domaćin, a opet se sve desilo kao udes sporta i politike. Bijedne su države u kojima se to događa kao i one koje to izazivaju... Bijedne su i one u kojima se to odražava kao podrška. Još nije utvrđeno, ko je, na koji način, i uz čiju pomoć inicirao incident u Beogradu, ali štampa je stimulator prvoga reda... I gore od toga, press je sudija i presuditelj. Svi, ali baš svi, od Beograda do Tirane, na isti način utvrđuju „istinu“ u svoju korist i na štetu druge strane. To je crni dokaz da na Balkanu nema slobodne, a kamoli nezavisne štampe. Ako ne zavisi od države, zavisi od njenih nacionalista. Ne pomaže, niti iskustvo, niti posljedice, a znamo da je TO već bilo. TO je krvavo plaćeno, a TO se i dalje njeguje sa nesagledivim posljedicama.
Ataku su se pridružili i neki crnogorski parlamentarci koji su stasali na ideologiji velike Srbije zalažući se da od Crne Gore ni palimeta ne ostane. Njihovi su pitomci kamenovali ambasadu Albanije.
Demokratiji nije uvijek imanentna demokratičnosti. Većina postaje rulja kada joj se populistički podilazi. A taj recept je na ovim prostorima odnjegovan do reakcionarnih nazora. Da nije tako, kako bi bilo moguće da od toliko uglednih prvaka (političkih, vjerskih, intelektualnih) Srba, Albanaca, Bošnjaka i Muslimana niko nema petlju da se javno suprodstavi svom nacionalno uzrujanom entitetu, da kaže makar riječ koja poziva na mir, jer samo se u miru može utvrditi stvarno stanje stvari. Niko! Svi podilaze masi gurajući je u rulju, da eventualnom opomenom ne izgube podršku. Svi su ponosni na svoj narod i kad zviždi na gostujuću himnu, i kad prijeti tuđim zastavama, i kad se psuje i pljuje na ime drugog naroda. Zašto u korpusu navedenih entiteta, koji prećutkuju vlastiti nacionalizam, nema Crnoogoraca... Iz prostog razloga što Crnogorci povlađuju tuđem. U Crnoj Gori se već treća decenija barjači tuđim zastavama i prijeti tuđim nacionalizmom. Dolazi čak i od onih kojima je Crna Gora bila utočište u crnim danima.
Braća po materi: Nacionalizam i primitivizam su braća po materi. Pećku patrijaršiju je čuvao Albanac u vremenima bez nadzora, a krst Sv. Vladimira, musliman kao nadzor i uzor zajedničkih vrijednosti. Ako se to ne pamti onda je koješta sklono zaboravu.
I tu počinje konekcija sa Crnom Gorom. Na vrhu Rumije je utemeljen razdor u vidu gvožđa. Tu je jednoga dana helikopterom s neba dolepršala, kao proviđenje, gvozdena crkva. (To je prvo gvožđe u istoriji koje je lepršalo na fundamentalistički pogon SPC) Događaj na stadionu u Beogradu, prije neki dan, se odigrao kao replika na isti uzor i na sličan način. I krpa platna (koja je stvarno dolepršala) na teren, može da bude teža od gvožđa i da izazove još teži efekat. To se obično dešava kada se nacionalizam unaprjeđuje u fanatizam. Što podsredstva postaju lakša, posljedice bivaju teže. Ko su ti politički zamuzenjaci koji misle da se to neće odraziti na multietničko-konfesionalni život. Odražavaće se sve više, nemojte više misliti! Činite nešto. Činjenice su nadvisile sva mišljenja i očekivanja.
Crnogorski odjeci i reagovanja: Određene grupacije (prepoznate prije svega po vjeri) u Crnoj Gori, javno deklarišu Crnu Goru kao svoju državu, a prvom prlikom se ponašaju kao da tu žive povremeno i privremeno i jedva čekaju, kao kakvi zločinci, da odsluže kaznu.
Laž je „spontano“ slavlje u Ulcinju, Tuzima i Plavu zbog navodno neriješenog srpsko-albanskog fudbalskog susreta u Beogradu. Uostalom to i nije bio susret već okršaj... Okršaj se slavio, zakićen zastavom velike Albanije. I to je istina. Nju je potvrdila jedna do juče anonimna, mlada Albanka (Dasara Maltezi, nebitno čija je unuka) ispisujući suštinu na fejsbuku... Da se fudbal ne igra šakama nego nogama. Ona se jedina na brdovitom Balkanu osmjelila da se obrati svojim, a ne protivničkim učesnicima... I pride je, u rđavom svijetlu, okarakterisala svoje! I morala je, pod pritiskom svojih, da se obriše sa te društvene mreže. To je taj Balkan u kome su manje više svi u Dasarinom obrisanom opisu. Ako ima političkog sluha premijer Albanije, Edi Rama, treba sa njom doći u Beograd. Ona mu je bolja putovnica od američkog pasoša na koga mu se brat Olsi (takođe anoniman do juče) pozvao kada su ga legitimisali... Dodajući, kako navodi beogradski Blic: ’’Ja sam američki državljanin i ništa mi ne možete.’’ Moguće je, da mu niko ništa ne može, ali mogla bi Amerika ako je tako prezentuje. Zar je američki pasoš, ako je navod tačan, propusnica za bilo čiji ekstremizam?
A što se tiče Crne Gore, da se ne lažemo, ne slave (njeni) albanski ekstremisti, ne-riješen rezultat: to je samo utočište vjerskih fundamentalista. Najmanji je problem rezultat. Najveći je: ne-riješen problem u državi! Njegoš se u Gorskom vijencu na tri mjesta diskretno, poetski, raspituje o državi, a u stvari čitava njegova drama se indiskretno odvija samo oko tog pitanja koje izaziva dilemu vlasti. Njegova diskrecija se ispoljava samo na tri mjesta u pet stihova, a indiskrecija, u preko dvije i po hiljade i nije razriješio dilemu (biti ili ne biti vlast), makar koliko bilo veliko njegovo djelo. Te stihove neću navesti po hronologiji djela već po simbolici značenja:
...’A sudovi bjehu li im kakvi?
...Ove gore ne trpe regule!’
... Al tirjanstvu stati nogom za vrat,
Dovesti ga pod znaniju prava,
To je ljudska dužnost najsvetija.
Najmanje dva naroda, na ovim prostorima se otimaju oko Njegoša. Jedan naročito... I taj ga prevodi na sebe nacionalistički i bez katastra. Ali uzalud, vajde nema. Suštinu Njegoševu - biti vlast - ne vide, i ako je viđeno po stotinu puta šta znači (ne biti vlast). Pa bi Njegoš rekao: U fukare oči od splačine.
P. S. Opet ne-riješeno.
